Tako je u većini starih, uređenih demokracija, a ne samo u Americi. U Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i drugdje. Isto pravilo vrijedi i u novim demokracijama. Prve dvije odluke koje je donio Janez Janša u prvim minutama po povratku na vlast pomele su šefa ureda za odnose s javnošću i šefa tajne službe. Janši možemo prigovoriti zbog mnogočega, od demokratskog deficita i makijavelizma do sumnje na korupciju, no sigurno mu se ne može spočitnuti da ne poznaje tehnologiju vladanja. Janša dobro znade da je nadzor nad informacijama, i to u oba smjera – iz vlade prema van i obrnuto – jedan od ključnih preduvjeta za djelotvornu vladavinu. 

    Špijuni odlaze s onima koji su ih na te dužnosti imenovali, i tu nema previše oklijevanja ni milosti, ali ni ljutnje. Tako je, dakle, u državama u kojima profesionalizam tajnih službi nije iluzija, a njihova efikasnost nije ovisna o tome koja je politička opcija na vlasti, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. 

  Nova vlast čak je ignorirala činjenicu da je upravo Tomislav Karamarko presudno oblikovao te službe, iako od devedesetih do dana današnjega – pa i za njegova mandata na čelu SOA-e – svjedočimo neprekinutoj vezi tajnih službi, organiziranog kriminala i politike. Ima li boljeg dokaza za to od zadnje špijunske afere? 

    Zato je besmisleno sada histerizirati nad notornom činjenicom da tajne službe, odnosno njihovi čelnici, ne služe hrvatskoj državi, nego jednoj stranci i njezinom šefu. Nova vlast to im je omogućila! Milanović i predsjednik države Ivo Josipović, suodgovoran za tajne službe, morali su to na vrijeme spriječiti, a ne sada kukati jer su tajni dokumenti završili u rukama u kojima nisu smjeli. Međutim, oni to nisu učinili. Milanović je vjerovao Karamarkovim ljudima. Opet se potvrđuje već ustaljeno pravilo da šteta koju Milanovićevoj vladi naprave Karamarko i nemušta opozicija nije ništa prema šteti koju nova vlada napravi samoj sebi.