Je li moguće da će SDP-ov enfant terrible, ministar Željko Jovanović, koji je toliko puta naljutio stranačku vrhušku, ovaj put pasti zbog kvalitetnog i potrebnog zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju? 

   Jovanović je dosad puno puta zabrljao. Iako iznevjereno obećanje da će isušiti nogometnu močvaru nije njegov najveći gaf, taj je najjače odjeknuo. Jovanović je u nogometnom savezu jednu močvaru zamijenio drugom, još dubljom i mutnijom. 

   Za Jovanovićev kredibilitet još je poraznije to što se nije uspio izboriti da »bolni rezovi« ne zasijeku u plaće učitelja i nastavnika, kako je to bio obećao na početku mandata. 

   Posebno je iritantno kada je na vladi i sam glasao za tu odluku, a onda odgovornost za rušenje učiteljskih i nastavničkih plaća neuspješno pokušavao svaliti na sindikalne vođe. 

  No kako za Jovanovića, tako i za Hrvatsku – iako o tome ovdje nitko ne govori, jer to u Hrvatskoj nije tema – daleko je najgore što je ova zemlja na sramotnom začelju Europe po izdvajanju za znanstvena istraživanja i inovacije.

Hrvatska za tu svrhu izdvaja manje od jedan posto svog BDP-a (0,76 posto), dok je prosjek razvijenih zemalja oko tri posto!?! S izdvajanjima za obrazovanje još je gore. To je itekako dostatan razlog za pokretanje pitanja odgovornosti, ne samo jednog ministra, nego i cijele vlade – pa i samog premijera – jer mnoge europske zemlje zbog rastućih deficita prisiljene su na štednju, ali nijedna koja je u tome uspješna ne štedi na račun znanosti i obrazovanja!

Baš naprotiv, upravo zbog krize dodatno ulažu u znanost, obrazovanje i istraživanja, dobro znajući da bez inovacija i novih tehnologija u gospodarstvu nema ni izlaska iz krize. 

   Bilo je, dakle, puno toga što možemo zamjeriti Jovanoviću, no on je dosad preživio sve nevere. A sada bi ga funkcije trebao koštati zakon kojim je dirnuo u pravo osinje gnijezdo. 

   Jovanovićev zakon – koji je zapravo sastavio njegov pomoćnik za znanost Saša Zelenika – smjera smanjiti upisne kvote na nekim fakultetima, zatim ograničiti broj znanstvenika i profesora koji će moći raditi poslije 65. samo na one najbolje i najproduktivnije, te spriječiti brzopotezno i nezasluženo napredovanje, koje je dosad bilo pravilo, a ne iznimka. 

  Upućeni kažu da se o takvom zakonu razmišlja iz mandata u mandat, no sveučilišni lobiji uvijek su ga uspješno stopirali. No sada je voda došla do grla. Hrvatska mora reformirati i modernizirati sektor o čijoj efikasnosti ovisi budućnost zemlje.

Ako se hitno ne zaustavi kontraproduktivna štednja u tom resoru i ako se znanstvene i obrazovne institucije ne otvore mladima, Hrvatskoj prijeti latvijski sindrom. Prije tri godine Latvija je riješila svoj proračunski problem 30-postotnim smanjenjem javnog sektora.

U mahnitoj štednji na svemu i svačemu visoku cijenu platio je i sektor obrazovanja i znanosti. Izaslanstva Međunarodnog monetarnog fonda i Europske komisije tapšala su i hvalila Latvijce, da bi se onda pokazalo kako se dogodio pravi egzodus mladih i obrazovanih Latvijaca, kojih je više od 100 tisuća pobjeglo na zapad. Ti su ljudi, vjerojatno zauvijek, izgubljeni za Latviju. 

   Milanović ne želi da Hrvatska postane nova Latvija. Zato čak i ako odluči žrtvovati svog tvrdoglavog i samovoljnog ministra, Milanović nipošto ne smije žrtvovati njegov zakon. Ako to učini, pokazat će da je problem u njemu, a ne u Jovanoviću.