Slovenija se ponovno uživjela u ulogu samoproglašenog stražara na vratima Europske unije. Slovenski šef diplomacije Karl Erjavec zalupio je europskim vratima točno pred hrvatskim nosom, poručivši kako će ratifikacija hrvatskog pristupnog ugovora u Sloveniji započeti tek nakon što Hrvatska prihvati rješenje problema Ljubljanske banke po slovenskom ukusu.

   Iako Vesna Pusić, kako sama kaže, uopće ne može zamisliti situaciju u kojoj bi se Slovenija ponovno ispriječila pred hrvatskim ulaskom u EU, upravo se to dogodilo. Samo nekoliko sati nakon teškog razgovora Pusić-Erjavec na obalama idiličnog Bledskog jezera u ponedjeljak, slovenski je ministar, uopće ne krijući svoje namjere, poručio je Bruxellesu da ponovno ima problem. »Ako Slovenija ne ratificira pristupni ugovor Hrvatske i EU, onda to više nije bilateralno pitanje, nego problem EU«, otvoreno ucjenjuje Erjavec, unaprijed odbacivši sve pritiske koji će stići iz Bruxellesa: Slovenija je dio kluba u koji Hrvatska želi ući, pa je time i ovlaštena određivati uvjete za ulazak u klub.

   Dakle, Ljubljana ne popušta dok ne dobije rješenje kojim će biti zadovoljna. Slovenija i Hrvatska u trenu su se vratili nekoliko godina unatrag, u vrijeme kada je Slovenija uvjetovala deblokadu hrvatskih pregovora rješenjem granice na moru po volji Ljubljane. I tadašnja slovenska vrhuška popustila je tek kad je takvo rješenje stiglo, i to u formi arbitražnog sporazuma. Unatoč svim pritiscima Washingtona i Berlina, Pahor je pristao tek kada je u taj sporazum ugrađena klauzula koja daje ne baš male šanse da će slovenski cilj – teritorijalni kontakt s otvorenim morem – biti ostvaren.

   Naravno da je u slučaju Ljubljanske banke »obostrano prihvatljivo rješenje«, kako ga naziva Erjavec, ili »win-win« situacija, kako je naziva Pusić, još jedna iluzija, kada znamo da Ljubljana zapravo želi da se taj problem nikad ne riješi, ili da se njegovo rješavanje pretvori u sukcesijsku trakavicu s neizvjesnim ishodom.

 Ali na žalost s prilično velikom izvjesnošću možemo pretpostaviti kako se to u ovom slučaju neće dogoditi. Slovenija ne rješava problem Ljubljanske banke, nego upravo suprotno: reketari Hrvatsku tražeći način da izbjegne svoje obveze prema štedišama, u čemu je bila iznimno uspješna u protekla dva desetljeća, premda materijalna i svaka druga šteta koju danas zbog toga trpi višestruko nadmašuje iznos tih obveza, uključujući i kamate.

   A Hrvatska? Hrvatska također ne rješava problem neisplaćenih štediša, već pokušava privoljeti Sloveniju da ratificira hrvatski pristupni ugovor, i eventualno naplatiti iznos kojim je devedesetih jedan dio štediša Ljubljanske banke isplatila iz proračuna, a trošak pretvorila u javni dug. Problem štediša koji su do danas ostali bez svojih štednih uloga, njih 130 tisuća, ne rješava nitko.