Ne bismo trebali previše sumnjati da su Crkva i nevladine udruge pod crkvenim patronatom, na čiji se jureći vlak jučer ukrcala i Hrvatska demokratska zajednica, kadri prikupiti 400 tisuća potpisa za referendum protiv novog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji.

Zakonu koji bi trebao regulirati pomoć države parovima i ženama u borbi s neplodnošću biskupi su najavili križarski rat jer je »nehuman«, »nemoralan«, uperen protiv života, braka, obitelji…, dok je HDZ, riječima svog potpredsjednika Damira Jelića, povukao šokantnu paralelu s nacističkom eugenikom i najvećim tragedijama hrvatskog naroda, Jasenovcem i Bleiburgom!?!

  I dok je motive HDZ-a teže dokučiti, crkvene namjere lako je razumjeti. Ugled Crkve u Hrvatskoj kopni zbog povlaštenog financijskog pakta s državom, dok građani grcaju u krizi. Uživajući pod svjetlima reflektora, kaptolska kurija sada je jedva napokon dočekala priliku za dokazivanje da je njezin moralni autoritet, premda okrnjen, i dalje u punoj snazi.

  Kao i u slučaju prikupljanja potpisa protiv izmjena zakona o radu prije dvije godine, i prikupljanje potpisa protiv zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji lako bi se moglo pretvoriti u iskazivanje općeg revolta protiv vlade Zorana Milanovića, posebno u onom dijelu biračkog tijela koje je pod snažnim utjecajem Crkve i koje ostaje nedohvatljivo svim vladinim medijskim strategijama i kampanjama.

  Iako ćemo uspjeh aktualne vlade jedino presuđivati po tome je li zemlju izvukla iz krize ili nije – dakle po ekonomiji – zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji jedno je od predizbornih obećanja Kukuriku koalicije.

Tadašnja opozicija obećala je da će odmah po dolasku na vlast promijeniti Milinovićev retrogradan zakon, a sada je to i učinila, jer je s tim programom pobijedila na izborima.

  Pa ipak, Hrvatska se ne treba plašiti takvog referenduma, naravno pod uvjetom da inicijatori prikupe dovoljan broj potpisa i ako ga Ustavni sud ocijeni zakonitim.

Štoviše, takvim bi referendumom hrvatska demokracija mogla profitirati, pogotovo ako »katolička Hrvatska« napokon pokaže svoje liberalnije lice i ako građani na biralištima odbiju talibansko nametanje crkvenog dogmatizma, kao što su i u »katoličkoj« Irskoj birači svojedobno na referendumu odbili zatvaranje dućana nedjeljom.

  U tom slučaju – ako građani vrijednosti sekularizma ne žrtvuju na oltar vjerskog fundamentalizma – HDZ bi se zatekao na istoj – gubitničkoj – strani s Crkvom.

Bilo bi to prvi put da se HDZ u potpunosti i bez ikakve distance predao u ruke biskupa, postavši tek oruđe u njihovim rukama. Ujedno bi to bio i drugi bolan poraz te stranke u kratkom razdoblju, ali i prvi veliki poraz novog vodstva i dokaz o njegovoj potpunoj nesposobnosti.

  Karamarko očito ne shvaća da ni mnogi tradicionalni birači HDZ-a zasigurno ne prihvaćaju radikalne stavove Crkve o umjetnoj oplodnji. Takav konzervativizam bio je stran i Franji Tuđmanu.

  Naposljetku, takav neuspjeh bio bi trenutak istine za samu Crkvu. Propast referenduma bio bi povod za redefiniranje njezine uloge u Hrvatskoj, ali i razlog za preispitivanje koliko uvriježene, toliko i iskrivljene sintagme o Hrvatskoj kao katoličkoj državi, u kojoj konzervativizam, nazadnjaštvo i šovenski nacionalizam – po volji božjoj – redovito odnose pobjedu nad liberalnim, otvorenim i građanskim.