Burze su odahnule. Cijene dionica opet rastu. Međunarodna financijska tržišta i financijski špekulanti pozdravljaju ishod izbora u Grčkoj. Zadovoljna je i Europska unija, koja se izravno i na dosad neviđen način umiješala u grčke izbore, utječući na njihov ishod i sotonizirajući jednu od stranaka koja se natjecala na tim izborima. Naravno, riječ je o ljevičarskoj Syrizi, koja je kroz izjave europskih političara diskreditirana kao »radikalna« i »opasna«.

Grcima je Europa otvoreno prijetila kako će, u slučaju da svoj glas daju »radikalima« i »ekstremistima«, izazvati »katastrofu kontinentalnih razmjera«.

Nema nikakve sumnje kako je Syriza radikalna politička opcija, pogotovo za interese međunarodnog kapitala. Ostatak političke ponude u Grčkoj svodi se na konzervativnu Novu demokraciju Antonisa Samarasa i socijalistički Pasok, iako u odnosu prema glavnom grčkom pitanju – memorandumu o programu štednje – između tih dviju stranaka suprotnog političkog predznaka zapravo nema bitne razlike.

Iz predizbornih najava Syrize i njezinog karizmatičnog lidera Alexisa Tsiprasa mogli smo razabrati tek što buntovna stranka ne želi – bespogovorno ispunjavanje naloga predstavnika velike europske trojke koja bdije nad izvršavanjem preuzetih obaveza u Grčkoj, koju čine predstavnik Europske unije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda – no ne i kako to planira postići.

I ovdje dolazimo do ključnog pitanja: što je danas radikalna politika koja ugrožava Grčku i cijelu Europu? Premda Syriza u svom punom nazivu znači Koalicija radikalne ljevice, nadmašuje li njezin »radikalizam« i »ekstremizam« stvarnu radikalnost stranaka koje su se dinastijski izmjenjivale na vlasti u Grčkoj u protekla četiri desetljeća, sve od pada vojne hunte do danas, a koje su u toj neobjavljenoj koaliciji beščašća zajednički odgovorne za golemi dug što Grčku vuče u ponor?

Ako je Syriza doista radikalna, kakav stupanj radikalizma možemo pripisati mjerama što su ih desničarski europski fundamentalisti nametnuli Grčkoj, sustavno uništavajući grčko gospodarstvo, produbljujući recesiju i pretvarajući Grčku u državu-invalida?

I što uopće može biti radikalnije od ovoga što se u nedjelju dogodilo u Grčkoj? Grčki su birači vlast ponovno predali u ruke istim onim tobože proeuropskim snagama koje su ih i doveli u sadašnji dužnički pakao. Dakle onima koji su ih svojom koruptivnom i klijentelističkom političkom praksom godinama upropaštavali, u tihom savezu s međunarodnim financijskim središtima koja su im pomogala krivotvoriti grčke bilance, zadužujući zemlju preko svih podnošljivih granica.

I sada očekuju da će ih Samarasovi konzervativci iz tog pakla izvući! Hoće, ali žrtvujući one koje su već ionako žrtvovali – grčke građane – koji će jedini platiti cijenu njihove neodgovornosti.

Grčka je, dakle, samo jedan veliki dokaz kakve sve gluposti čovjek može napraviti u očaju, i kako djelotvorna može biti masovna psihoza iza koje zajedno stoje Bruxelles i međunarodne financijske institucije. Na grčkim izborima zapravo su jedini pobjednici vjerovnici, koji su Samarasovom pobjedom dobili jamstva da će dobiti svoj novac, makar to značilo potpunu propast grčkog društva i grčkih građana. I tko je onda ovdje radikalan?