No vlada Zorana Milanovića od njih bježi kao od kuge. Vlastiti socijaldemokratski legitimitet radije traži u Splitu. Baš kao i svaka od svega još nekoliko lijevih vlada koje su danas na vlasti u Europi, i Milanovićeva je suočena s paradoksom: iako je na vlast došla s krajnje načelnom i fluidnom ali ipak s kakvom-takvom lijevom političkom platformom, sada na vlasti mora provoditi politiku štednje i rušenja socijalnih prava, konzervativni projekt što ga je Angela Merkel nametnula cijeloj Europi. 

    Izuzetak je jedino Francuska i njezin novoizabrani predsjednik Francois Hollande, koji je došao na vlast obećanjima o gospodarskom rastu i suprotstavljanju njemačkoj doktrini koja je cijelu Europu dovela na rub provalije. Iako premijer Milanović tvrdi da simpatizira francuske ideje, kod kuće sve više provodi njemačke, upakirane u celofan »mjera za izlazak iz krize«, premda te mjere više podsjećaju na gašenje vatre benzinom ili liječenje bolesnika smrtonosnim dozama. Ekonomski povjesničari tvrde da se na taj način i s takvim programom nikada nitko u povijesti nije izvukao iz ekonomske krize i recesije. Da to nije daleko od istine dokazuju i posljednji hrvatski gospodarski pokazatelji. Hrvatska tone sve dublje, a izlaz se čini sve udaljenijim. 

    Vokabular Milanovićeve vlade posve je u skladu sa sada već otvorenim ratom sa sindikatima, ratom kojeg se ne bi postidjela ni militantna konzervativka Margaret Thatcher. Milanovićevi ministri ne prestaju govoriti o »restrikcijama« i »čišćenju«, dok prava radnika iz kolektivnih ugovora s neograničenim rokom trajanja – i to iz ustiju Miranda Mrsića koji je liječnik pa sigurno nije slučajno povukao takvu sramotnu paralelu – bivaju izjednačena s »rakom«!? 

    I što onda još preostaje Milanoviću? Kako će riješiti svoj paradoks? Morat će provoditi nametnute mjere, jer vlastite, socijal-demokratske, zapravo i nema. I onda vjerojatno biti kažnjen na izborima, kao što bi propao i da napravi suprotno. Nemoguć izbor.