Počeo je verbalni rat na relaciji Bruxelles-Budimpešta. Orbana su optuživali za diktatorske manire i uzurpaciju vlasti. Strani mediji mađarski slučaj počeli su navoditi kao primjer neuspjeha demokracije i političkog zastranjenja. No Mađari su reagirali neočekivano. Iako su dotad danonoćno i masovno prosvjedovali protiv Orbanovih »diktatorskih« namjera, sada su ponovno masovno napunili ulice, ali zato da bi iskazali solidarnost s premijerom
Iako se ovih dana, posve razumljivo, povlače usporednice između Zorana Milanovića i Franje Tuđmana, koji je devedesetih godina zemlju odveo u potpunu međunarodnu izolaciju, još je poučniji primjer mađarskog premijera Viktora Orbana. Orban je prije tri godine, nakon osvajanja apsolutne većine na izborima, krenuo u pravu ustavnu konzervativnu revoluciju, želeći potpuno preurediti ustroj mađarske države. Mađarska je dobila nov ustav, koji kao da je bio napisan za velikomađarsku državu 19. stoljeća, u nacionalističkom i kršćanskom duhu, a ne suvremenu Mađarsku 21. stoljeća. No zanimanje europske javnosti Orban je izazvao tek kad je ukinuo neovisnost medija. Novinare je stavio pod kontrolu Vijeća za medije, u kojem su sjedili ljudi lojalni Orbanu. Mediji su morali ne samo objektivno izvještavati nego su morali raditi i na jačanju mađarskog nacionalnog identiteta. Orban je morao odgovarati na optužbe da guši slobodu medija i uvodi diktaturu, no pravi enfant terrible europske politike Orban je postao je tek kada je pod svoju kontrolu stavio i središnju banku. Tvrdio je da se neovisnost banke svodila na neovisnost od naroda, ali ne i od interesa stranog kapitala. Bruxelles to nije mogao progutati. Orban je dirnuo u osinje gnijezdo – interese međunarodnog financijskog kapitala.
Počeo je verbalni rat na relaciji Bruxelles-Budimpešta. Orbana su optuživali za diktatorske manire i uzurpaciju vlasti. Strani mediji mađarski slučaj počeli su navoditi kao primjer neuspjeha demokracije i političkog zastranjenja. No Mađari su reagirali neočekivano. Iako su dotad danonoćno i masovno prosvjedovali protiv Orbanovih »diktatorskih« namjera, sada su ponovno masovno napunili ulice, ali zato da bi iskazali solidarnost s premijerom. I onda je uslijedio šok. Bruxelles je Mađarskoj odlučio poslati »upozorenje od 500 milijuna eura«. Europska komisija odlučila je zamrznuti Mađarskoj 495 milijuna eura, i to zbog prekoračenja planiranog deficita, iako je svima bilo jasno kako je Budimpešta kažnjena zbog političkih odluka Orbanove vlade i političkog neposluha. Španjolskoj, primjerice, iako je i ona prekoračila planirani deficit, progledali su kroz prste.
Orban se zatim brzo povukao. Kao što će se sutra povući i Milanović, čija se moć u europskim okvirima uopće ne da uspoređivati s Orbanovom. No ako njegovo ekscentrično i politički besmisleno inaćenje s Bruxellesom bude potrajalo, bit će ga teže biti zaustaviti. Ulog će biti sve krupniji. I što premijer dulje bude inzistirao na svojoj neuvjerljivoj i činjenično netočnoj argumentaciji – jer u priči oko Lex Perkovića jedino je bitno što je Hrvatska prihvatila i potpisala ulaskom u EU i kako to provodi – teže će mu biti vratiti se na početak. I napraviti korak unatrag. Jer time bi priznao poraz. A to će se najvjerojatnije dogoditi tek onda kada posljedice njegove »europske« politike izravno ugroze lisnice građana, za što će se pobrinuti Bruxelles, koji se, pitajte Mađare, ne libi kolektivnog kažnjavanja. Premijer Milanović, koji za razliku od Orbana nema nikoga na svojoj strani, ni građane ni političare, ušao je u bitku koju ne može dobiti, ali će iz tog rata Hrvatska – koja je u proteklih dvadesetak godina vodila i previše takvih besmislenih ratova – izaći kao jedina gubitnica. Hrvatska se na mnogo načina mogla predstaviti kao nova članica EU, recimo kao samosvjesna, uspješna i prodorna zemlja, koja ne izaziva negativnu pozornost, ne ruši demokratske standarde i poštuje preuzete obveze. No Milanović je odabrao drugi put.
