Mi, vlade Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, u ime Indije, Burme, Malaje, Australije, Britanske Istočne Afrike, Britanske Gvajane, Hong Konga, Sijama, Singapura, Egipta, Palestine, Kanade, Novog Zelanda, Sjeverne Irske, Škotske, Walesa, kao i Portorika, Guama, Filipina, Havaja, Aljaske i Djevičanskih otoka, ovime kategorički proglašavamo da ovo nije imperijalistički rat.«

Tako je, kako piše veliki američki povjesničar Howard Zinn, glasila rugalica što ju je smislila američka komunistička partija na početku Drugog svjetskog rata, dovodeći u pitanje motive američkog uključivanja u taj rat. 

   I iz tog popularnog i »pravednog« rata Amerikanci su izašli kao globalni hegemon. Rat je obnovio američki kapitalizam, donoseći najveće korporativne profite u američkoj povijesti. Čvrsto savezništvo vojske, politike i krupnog kapitala (ili vojno-industrijskog kompleksa, kako su ga kasnije nazvali) skovano u tom ratu nije razvrgnuto do danas. 

   Cijelo poslijeratno razdoblje obilježilo je stanje »trajne ratne ekonomije«. Washington je s krajnjom lakoćom pribjegavao agresivnim vojnim akcijama u inozemstvu, pa čak i onda kada je bilo jasno da su moguća i diplomatska rješenja. 

  Ni Barack Obama, koji je prije nekoliko godina nagrađen Nobelovom nagradom za mir za svoje nepostojeće zasluge u nuklearnoj demilitarizaciji svijeta, nije korigirao tu matricu. Amerikanci za svoju vojsku troše dvostruko više nego svi ostali zajedno, a iza Obame je već nekoliko ratova. Jimmy Carter bio je valjda jedini poslijeratni predsjednik koji nije pokrenuo nijedan rat, a onda je postao i jedan od rijetkih koji nisu izborili drugi mandat. 

   Cijeli svijet sa zebnjom promatra posljednje pripreme za još jedan američki vojni pohod. Američki ratni stroj približava se nesretnoj Siriji u predzadnjem koraku prije završnog skoka na konačan cilj – naftonosni Iran, koji, u savezništvu s uništenom Sirijom i ponovno snažnom Rusijom tvrdoglavo prkosi američkim imperijalnim ciljevima. 

   Naravno, i ova će imperijalno-humanitarna intervencija biti opravdavana ponajprije najuzvišenijim, humanitarnim ciljevima: zaštitom civila pred zločinačkim diktatorom koji svoj narod ubija kemijskim oružjem, iako je agenda sirijskog pokolja, neka nam to ovdje bude dopušteno uočiti, ipak definirana drugim prioritetima. Krvoproliće u Siriji, potpuno neometano izvana (sjećate li se držanja međunarodne zajednice za vrijeme rata na Balkanu?), traje već skoro 30 mjeseci, a preko stotinu tisuća ljudi je ubijeno. 

  Iako su zapadne zemlje na čelu s Washingtonom u građanskom ratu u Siriji podržale opoziciju – isto je, dakako, učinila i Hrvatska – time se Zapad našao na istoj strani s islamskim ekstremistima sa svih strana svijeta, pa čak i s Al Kaidom i Hamasom, jer se svi oni bore protiv Bašarova režima, s time da neke opozicijske struje ratuju i međusobno.

   No američka potpora opoziciji dosad je bila mlaka i neiskrena, dovoljna samo za izbjegavanje poraza, ali ne i za konačnu pobjedu nad režimom. Ta je strategija isključivo jamčila uspješan nastavak krvoprolića. No tko zna, možda je upravo u tome kvaka. Možda Amerikanci čekaju da se dvije strane – za američke interese podjednako nepoželjne – dokrajče međusobno.