Kako su političke elite u ovih pet godina rješavale Veliku krizu? Odgovor je jednoznačan: onako kako im nalože financijaši koji su krizu i skrivili! Bijela kuća, Europska komisija, Međunarodni monetarni fond i Europska središnja banka krizu su rješavali tako što su spašavali financijsku elitu i banke koji su svijet i gurnuli u najveću financijsku i gospodarsku katastrofu od Drugog svjetskog rata, ne obazirući se pritom na sudbinu stvarnih žrtava te krize: stotina tisuća propalih poduzeća, milijuna radnika koji su ostali bez posla i građana koji su se morali odreći socijalne države, koja je odjedanput postala »preskupa«. 

    To je bilo moguće jer su ideolozi krize sve okrenuli naopačke. Nije više bio problem u bankarskom sektoru i njegovim financijskim balonima, u bankarima i njihovim bonusima, toksičnim financijskim proizvodima s najvišim ocjenama bonitetnih agencija – koji su skrivili krizu – nego u tome da taj sektor treba što prije ponovno profunkcionirati, kako bi što prije nastavio kreditirati realni sektor, i to dereguliran i bez okova, premda je to i proizvelo katastrofu. 

  Oni koji su bili problem postali su rješenje. Najprije su spašene banke i njihovi profiti, jer je o njihovu spašavanju ovisio život svih ostalih. Banke su bile »prevelike da propadnu«. Stoga su političari u presušene banke i financijski sektor odlučili upumpati milijarde i milijarde javnog novca – zato su proračuni odjednom postali vitki, a države štedljive – čak i kada je to rezultiralo propadanjem cijelih grana proizvodnje, rastom siromaštva i nezaposlenosti. Jer, kako propovijedaju ideolozi krize, neka propadne sve što zaslužuje propasti, osim banaka! Banke su, dakako, prevelike da propadnu! Banke se moraju dokapitalizirati, a da nikome nije palo na pamet dokapitalizirati bankrotirane građane, stvarne žrtve krize! 

   Banke u Hrvatskoj također žive u vlastitom svijetu. Iako bankarski profiti bilježe blagi pad, njihova visina i stabilnost jedna su od konstanti krize u Hrvatskoj. Astronomske profite banke nisu koristile za smanjenje previsokih kamata i naknada poduzećima i građanima. Gospodarstvo je danas na koljenima, 300 tisuća građana je blokirano, dok banke po svaku cijenu pokušavaju zaštititi vlastiti svijet nerealnih profita i bonusa, jer njihovi profiti jamče »stabilnost sustava«. 

   I upravo kada se činilo da će se ostati po starome, te da ni povijesna presuda u slučaju Franak ništa neće promijeniti, ministar Linić odlučio je bankama poručiti da više ne mogu raditi što god im padne na pamet. Time se Hrvatska pridružuje aktualnim nastojanjima Bruxellesa, Londona i Washingtona da – iako pet godina prekasno – uspostave nadzor nad financijskom industrijom. 

  Banke tako više neće moći mijenjati kamatu bez objašnjenja, morat će iskazati kolika je njihova kamatna marža, neće više proizvoljno određivati visinu naknada za izračun kredita. I da, svim korisnicima kredita u švicarskim francima morat će kamatu vratiti na početnu stopu. Čini vam se drastičnim? Pretjeranim? Rigidnim? Naravno da ne. Riječ je o elementarnim pravilima, premda će vas ideolozi krize uvjeravati kako je riječ o smaku svijeta. Proteklo desetljeće pokazalo je da se građani očito nisu kadri sami zaštititi od manipulacija bankarskog sektora, zbog čega je hrvatska vlada morala stati na stranu vlastitih građana, iako će je zbog toga optuživati za »socijalizam« i »narušavanje tržišnog natjecanja«. 

   Nadamo se da je ovo tek početak.