Foto Reuters
Hrvatska treba pomoći Srbiji, no srpska politika mora pokazati da tu pomoć želi. Srbija treba Hrvatsku, a ne obratno
Svaki put kad Tomislav Nikolić, Ivica Dačić i Aleksandar Dačić progovore o Srbiji i njezinom putu u EU, njihove riječi odražavaju tragikomično nerazumijevanje načina na koji funkcionira politika proširenja EU.
Iako Nikolić nakon briselskog sporazuma Beograda i Prištine baš svaku priliku koristi kako bi podvukao kako je Srbija svoje odradila i kako je sada red na Bruxellesu da ispuni svoj dio »obećanja« i primi Srbiju pod svoje okrilje, Nikolić će se vrlo brzo razočarati.
Dva dana uoči ulaska Hrvatske u EU Bruxelles odlučuje hoće li Srbija dobiti datum za početak pregovora s EU. No čak i ako Srbija dobije taj datum, bez obzira hoće li biti uvjetan ili bezuvjetan, Srbija će u tom trenutku biti točno tamo gdje je Hrvatska bila prije desetak godina.
Dakle, na samom početku. Jako daleko od ulaska u EU. Muke što ih je srpski vrh dosad iskusio nisu ništa prema onome što Srbiju očekuje, i to samo u slučaju da ustraje na europskom putu.
I to je taj paradoks: građani Srbije – kao, uostalom, i Hrvati prije desetak godina – odmah očekuju »zasluženu« nagradu, no ta nagrada izostaje. Jasno je kako je mnogima u Srbiji to jako teško prihvatiti. »Nezahvalnost« Europe osjećaju kao duboku nepravdu.
Naši susjedi također nikako ne shvaćaju zbog čega Europa ne pokazuje nikakve posebne simpatije prema njihovoj »žrtvi«. Ključeve europskog puta Srbije drži stroga i nepopustljiva Njemačka, koja ni za milimetar ne želi odstupiti od svog ultimatuma Beogradu, čak i kada su za mnoge europske lidere usmena jamstva beogradskih čelnika posve dovoljna.
Bez raspuštanja paralelnih struktura vlasti na sjeveru Kosova, dakle bez implementacije sporazuma iz Bruxellesa na terenu, za Angelu Merkel sam sporazum predstavlja samo mrtvo slovo na papiru.
Za Srbiju, dakle, ipak nema nikakvog popusta, unatoč bezbrojnim naklapanjima naših ultradesničara kako će Hrvatska morati čekati Srbiju i kako hrvatska vlada snuje nekakvu novu Jugoslaviju.
Dok premijer Dačić misli kako će Europa Srbiju »prevariti« ako Beograd ne dobije datum pregovora – što opet potvrđuje da Dačić ne shvaća pravila ove igre – Nikolić provocira tvrdnjom kako je nepravedno što Hrvatska ulazi u EU toliko prije Srbije, ne razumijevajući kako Srbija uopće ne zaostaje za Hrvatskom. Jer Srbija na taj put još nije ni krenula.
To pak Zagreb i Beograd stavlja u posve novu situaciju: Hrvatska treba pomoći Srbiji, no srpska politika mora pokazati da tu pomoć želi. Srbija treba Hrvatsku, a ne obratno.
Sve što je dosad Beograd napravio samo su pripreme. Dok Srbija ne dokaže spremnost za beskompromisnu provedbu europskog pravnog reda, ostat će u europskom čistilištu.
Nemoguće je, naime, i zamisliti da bi, recimo, sumnjičave Nijemce, općenito podozrive prema nastavku proširenja EU, itko mogao uvjeriti kako treba prihvatiti zemlju kakva je Srbija danas.
Nedavna odluka Islanda da prekine pregovore s EU udarac je za politiku proširenja i loša vijest za Srbiju. Stoga su i najveći entuzijasti europskog proširenja itekako svjesni – čak i ako Srbija dobije datum pregovora – kako primanje novih članica još zadugo neće biti ponovno na dnevnom redu. Ako uopće ikad i bude.