Dakle, sada je to već pitanje humanosti, a ne samo politike. Europska komisija nesmiljeno provodi mjere kojima kažnjava najšire slojeve stanovništva. Kako je moguće da Angela Merkel danas ustrajava na vraćanju svakog centa posuđenog Grčkoj, kada znamo da su 1953. Njemačkoj otpisali 60 posto dugova? Zašto Njemačka ne želi omogućiti Grčkoj ono što je bilo omogućeno njoj?

Čak i u Sloveniji, i to u najozbiljnijem kontekstu, nekoliko puta u posljednje vrijeme mogla su se čuti šokantna razmišljanja o izlasku iz eurozone, a onda i iz EU, kao jedinoj alternativi europskom uništavajućem diktatu. Tko je to u proeuropskoj Sloveniji, unatoč dubokoj krizi, mogao i zamisliti?!

Kriza je potpuno razgolitila Europsku uniju. Iako smo prije desetak godina sanjali uniju ljudi, a ne kapitala – jer kako je uopće moguće sanjati kapital? – i danas će hrvatski i irski predsjednik Josipović i Higgins uzalud zazivati uniju građana, a ne tržišta. Naravno, imamo tržište, koje nekontrolirano uništava milijune Europljana. Solidarnost je iščezla s krizom.

Današnji Europljani plaše se onog što donosi sutra, posebno na periferiji. Na jugu, gdje je i Hrvatska. Osjećaju se prevareno, iznevjereno. Vjerojatno sličan osjećaj dijele i Hrvati, koji osjećaju da ni EU nije više siguran zaklon, a kamoli spas, pogotovo od vlastite nesposobnosti i lopovluka. Ljudi dobro vide što se događa oko njih.

No sve to još uvijek ne znači da imamo alternativu. Jedina alternativa Europi bila bi povratak na staro. Na ono što smo imali jučer, što nas je i dovelo ovdje gdje jesmo. A znamo da to ne želimo.