Upravo svjedočimo dramatičnoj povijesnoj reinterpretaciji postjugoslavenskih ratova i ubrzanoj transformaciji agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske u klasični građanski rat. Nekoliko zadnjih haških presuda, naime, nanovo ispisuju povijest za koju smo naivno mislili da je već ispisana. Unatoč 400 tisuća ratnih veterana u Srbiji, ta zemlja, sudeći po posljednjim haškim odlukama, nije imala nikakve veze s ratovima i pokoljima preko Drine. Nijedan od najviših generala JNA nije odgovarao za zločine u Hrvatskoj. Nije sankcioniran ni Slobodan Milošević, koji je preminuo prije izricanja presude, premda je bio prvi državnik poslije Drugog svjetskog rata koji je izašao pred sud za ratne zločine. 

Proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću zato je jedan od politički i povijesno najvažnijih haških procesa, osobito za Hrvatsku i BiH. Nakon nedavne oslobađajuće presude generalu Perišiću, iz koje smo naučili da ni slanje oružja pobunjenim Srbima režim u Beogradu ne čini odgovornim za zločine počinjene tim oružjem, predmet Stanišić&Simatović posljednja je prilika za osudu Miloševićevog zločinačkog plana i jedini haški predmet u kojem se najvišim dužnosnicima beogradskog režima sudi za zločine u Hrvatskoj i BiH. 

Mnogi elementi Miloševićeve optužnice vidljivi su i u Stanišićevoj i Simatovićevoj optužnici: bestijalni rat protiv nesrba koji su se našli na putu stvaranja Velike Srbije i etničko čišćenje koje su provodili Crvene beretke, Škorpioni, Srpska dobrovoljačka garda i druge paravojne postrojbe, preko kojih je Beograd upravljao ratovima u Hrvatskoj i BiH. Te je eskadrone smrti organizirala, opremala i financirala Miloševićeva Služba državne sigurnosti, kojoj je na čelu bio upravo Stanišić, a Simatović joj je bio glavni operativac. 

Proces protiv Stanišića i Simatovića zapravo je suđenje Miloševiću u odsutnosti, no sudac Alphons Orie oslobađajućom presudom prekinuo je pupčanu vrpcu koja je povezivala beogradski režim, odnosno Miloševića, preko SDB-a, s pokoljima u Hrvatskoj i BiH. Ta presuda – jedna od najšokantnijih i najnevjerojatnijih haških presuda dosad – u očitom je sukobu sa zdravim razumom i elementarnim moralom. Jer tko normalan i moralan okupaciju Vukovara može nazvati »uspješnim vojnim zauzimanjem« tog grada, a one koji su provodili politiku etničkog čišćenja amnestirati tvrdnjom da su samo željeli »održati srpsku kontrolu nad velikim teritorijima Hrvatske i BiH«? Kako drukčije nazvati to amnestiranje zločinaca nego kao iskorak u »mračno područje međunarodnog prava«, kako je to učinila sutkinja Michele Picard, koja se nije suglasila s Oriejevim zaključcima, o čemu je napisala izdvojeno mišljenje. 

 Upravo je podizanje optužnice protiv Miloševića potkraj devedesetih, zahvaljujući hrabrosti, odlučnosti i autonomnosti tadašnje haške tužiteljice Louise Arbour – koja se na taj potez odlučila unatoč protivljenju velikih sila – predstavljalo prvi pravi znak da Haški sud misli ozbiljno. No presudama kao što je posljednja taj sud ubrzano radi na razgradnji onog što je ostalo od njegove vjerodostojnosti. 

   A sud bez vjerodostojnosti ne može se nazivati sudom.