Napokon možemo odahnuti. Dva i pol desetljeća duga potraga za smislom postojanja uspješno je okončana. NATO je opet pronašao neprijatelja. Lutao je za njim afganistanskim bespućima, balkanskim gudurama i iračkim pustinjama, no na kraju je na njega nabasao tamo gdje ga je i izgubio, u plodnim ukrajinskim stepama. Pronašao ga je, gle čuda, u arhetipskom neprijatelju, Rusiji, jer kad god govorimo o NATO-u uvijek moramo imati na umu riječi njegova prvog glavnog tajnika, lorda Ismaya, da je NATO osnovan da bi držao »Ruse vani, Amerikance unutra, a Nijemce ispod«.

   Raspuštanjem Varšavskog pakta NATO je izgubio svoj raison d’etre. Amerikanci, međutim, nisu odgovorili raspuštanjem NATO saveza, nego su ga pokušali reformirati i prilagoditi novonastalim okolnostima. Odnos NATO-a i Rusije prošao je kroz mnoge faze, no iako nisu bili saveznici, jer taj je status rezerviran samo za članice, Rusi su za NATO godinama bili partneri.

   Svaki summit NATO-a u to vrijeme bio je »transformacijski«, a savez je lutao očajnički tražeći neprijatelje po svijetu. I u međuvremenu se nezaustavljivo širio na zemlje koje su nekoć pripadale sovjetskom bloku. U jednom trenutku, prije desetak i više godina, učinilo se da će se i NATO, nakon što je pola desetljeća njegova misija bila ograničena na sigurnost zapadnog svijeta, Europe i Sjeverne Amerike, globalizirati. Amerikanci su ga nastojali transformirati u instrument, možda je bolje reći igračku, u svom ratu protiv terorizma. Tadašnji američki predsjednik George Bush ozbiljno je namjeravao proširiti NATO-a od Atlantika do Pacifika uključivanjem u partnerstvo pouzdanih američkih saveznika, Japana, Južne Koreje i Australije, čiji su se vojnici rame uz rame s Amerikancima borili u Iraku, no takve je planove Busha i njegovih jastrebova na summitu u Rigi prije osam godina spretno osujetila odlučna francuska ministrica obrane Michele Alliot-Marie.

   No na summitu što je jučer počeo u Newportu nema nikoga poput ministrice Alliot-Marie. Nema glasa koji bi odudarao od zaglušujuće hladnoratovske retorike. Članice saveza koje se donedavno nisu mogle dogovoriti ni o čemu sada su kao jedan. Opet je prevladala logika konflikta, toliko draga NATO-ovim stratezima, nakon što im je upravo uoči summita stigao neprocjenjiv dar u vidu ruske »invazije« na Ukrajinu. Zanimljivo je da je upravo civilni zapovjednik NATO-a Rasmussen prvi uočio tu »invaziju«, a on ju je prije nekoliko dana i obznanio svijetu pokazavši nekoliko satelitskih snimaka koje bi trebale dokazivati Putinovu invaziju na Ukrajinu. Riječ je, samo da podsjetimo, o istom čovjeku koji je uoči američke invazije na Irak također uvjeravao da nema nikakve sumnje da Iračani posjeduju oružje za masovno uništenje.

   Pred članicama Sjevernoatlantskog ugovora vjerojatno je najveća (i najskuplja) mobilizacija u povijesti saveza. Predstoji militarizacija europske politike. Pobijedili su zagovornici konfrontacije. Dobavljači oružja trljaju ruke. Iako se o snagama za brzi odgovor govori godinama, takve snage nikad nisu zaživjele, jer riječ je o strašno skupoj formaciji, a europske saveznice, zbog krize, nisu bile spremne povećati svoje vojne izdatke. No sada bi takva borbena formacija mogla postati stvarnost jer svi kontraargumenti odjednom padaju u vodu. Europa ponovno ima zajedničkog neprijatelja. U krizi možemo štedjeti na svemu – zdravstvu, školstvu…, čemu god – osim na vojsci. Vojni proračun ne smijemo rezati. Sve može postati vitko, samo NATO može biti debeo. Jer za sigurnost svatko mora platiti svoju cijenu.