Hrvatska gospodarska komora u restrukturiranju zbrinjava 150 djelatnika. Točno tako, naime, glasi naslov članka u jednim novinama u kojem se opisuje kako će se predstojećom reorganizacijom Komore smanjiti broj organizacijskih jedinica, a time i broj radnika za 150. No novine – namjerno ovdje ne ističemo ime novina, jer je njihov rječnik karakterističan za većinu domaćih medija – ne pišu da će HGK otpustiti 150 svojih radnika, nego da će ih tobože »zbrinuti«, zanemarujući pritom očitu kontradikciju jer će 150 radnika zapravo biti »zbrinuto« tako što će ostati bez posla. Dakle, da će »zbrinjavanjem« zapravo prijeći u skupinu nezaposlenih, koja je u našem društvu izrazito deprivilegirana i društveno anatemizirana, što je miljama daleko od bilo kakve »zbrinutosti«.

     Netko će ovdje reći da su otpušteni radnici vjerojatno zbrinuti tako što će uz otkaze dobiti i nekakve otpremnine ili slično, te da će otpuštanje biti provedeno uz »program zbrinjavanja«, no to malo mijenja u temeljnoj činjenici: 150 ljudi dobit će otkaze, pa makar oni pritom te otkaze prihvatili i na njih, iz raznoraznih razloga u koje ovdje ne možemo ulaziti, dobrovoljno pristajali.

   No ta naoko mala, ali itekako značajna semantička razlika između »zbrinjavanja« i otkaza, odnosno odlaska na burzu rada, koja je u ovom slučaju posve zanemarena, samo je jedan primjer ekonomskog novogovora kojim smo sustavno terorizirani posljednjih nekoliko godina. Oko ciljeva tog novogovora – vjerojatno ne bismo pogriješili ako bismo ga nazvali neoliberalnim metajezikom – ne treba previše dvojiti. Njegova isključiva svrha je olakšati prihvaćanje neugodnih i za građane nepovoljnih mjera ekonomske politike. On je, dakle – pa i onda kada je riječ o starim terminima – jezikoslovna podrška aktualnom neoliberalnom pohodu na radna mjesta, radna prava, javnu imovinu i javne resurse, socijalnu državu…

   U jednom od najbizarnijih primjera takvog ekonomskog metajezika, kojeg smo na ovom mjestu već spomenuli, jedan će bankarski analitičar lakše otpuštanje radnika nazivati »fleksibilizacijom menadžmenta radnom snagom«. Jer ta rogobatna složenica, dakako, zvuči nekako pametnije, a time i prihvatljivije, iako ta fraza i dalje ne znači ništa drugo osim da će poslodavci ubuduće – u Hrvatskoj već od sljedećeg tjedna, nakon što Sabor izglasa novi zakon o radu – puno lakše, brže i za kapital povoljnije, čitaj jeftinije, otpuštati radnike i smanjivati radnička prava, primjerice duljinu otkaznog roka ili visinu otpremnina.

  U ekonomskom novogovoru proračunski rezovi, dakle smanjenje izdataka za, recimo, obrazovanje, zdravstvo, kulturu…, postaju fiskalnom prilagodbom ili fiskalnom konsolidacijom. Tako nimalo ugodne mjere, koje imaju itekako grube i nehumane posljedice u stvarnom životu, u neoliberalnom virtualnom svijetu postaju prihvatljivije, barem terminološki. Jer tko bi se opirao »fiskalnoj prilagodbi« ili »fiskalnoj konsolidaciji«, no tko zna kako bi sve prošlo kada bi se građanima jasno i glasno reklo kako je riječ o rezanju javnih izdataka i socijalnih davanja? No zato i postoji neoliberalni ekonomski novogovor; onda sve manje boli