Mediji javljaju da je novi ministar financija Boris Lalovac bio kod Wolfganga Schäublea, moćnog njemačkog ministra financija. Nije se, međutim, radilo o još jednom običnom posjetu kolegi u drugoj državi. Lalovac se Schäubleu obratio tražeći konkretnu pomoć jer želi reformirati Poreznu upravu i od te institucije stvoriti djelotvornu službu, a ne zna kako to učiniti.

   Ovdje, dakle, imamo jednu situaciju koja uopće nije uobičajena. Ministar financija obraća se svom kolegi u najmoćnijoj europskoj državi, s kojom Hrvatska ima dugu i plodonosnu suradnju, i od njega traži hitnu pomoć u preoblikovanju jedne državne službe, u ovom slučaju Porezne uprave.

   Uopće, naime, nije neobično da jedna država pomaže drugoj. I Hrvatska je nedavno podučavala druge o svom projektu fiskalizacije. No to se u pravilu odvija na nižim, tehničkim razinama, a neobično je da jedan ministar, a riječ je najvišoj političkoj razini, otvoreno priznaje da treba pomoć izvana. Time Lalovac zapravo otvoreno priznaje vlastito neznanje i neiskustvo, iako su njegov dolazak na Linićevo mjesto opravdavali upravo činjenicom da je Lalovac kao Linićev zamjenik upoznao sve tajne sustava. A priznanje vlastitog neznanja prilično je neuobičajeno za bilo kojeg ministra na svijetu, jer se to doživljava kao slabost, pogotovo u našoj »bezgrešnoj« vladi, koja teško i nevoljko priznaje svoje greške, a pogotovo neznanje.

   A čini se da je njezin najveći problem upravo u tome. U neznanju. I u potpunom neiskustvu. Koji onda rezultiraju katastrofalnim posljedicama za državu, ali i za rejting vladajućih. Zato je šteta što je Lalovac jedini, jer cijela vladajuća garnitura treba stručnu lekciju iz vladanja.

   Jer pravo je pitanje kako, zapravo, funkcioniraju naši ministri, na čelu s prvim ministrom? Kako shvaćaju svoje dužnosti i što znaju o poslu za koji su odgovorni? Teško je odgovoriti na to pitanje, kao što ne znamo dovoljno o dnevnom rasporedu našeg premijera, osim što ga svakog četvrtka vidimo kako vodi sjednicu vlade. No što radi ostalim danima, kada se ne ukazuje na poplavljenim područjima? Znamo, primjerice, da je prekjučer razgovarao s prvim čovjekom ruskog plinskog giganta Gazproma Aleksejem Millerom, no isto tako znamo da je prije godinu i pol odbio primiti istog tog Millera, jednog od najmoćnijih ljudi u energetskom biznisu na svijetu. Kako Milanović odlučuje koga će primiti, a koga neće? Kojim se kriterijima pritom rukovodi? Postoji li u tome određen sustav ili je sve prepušteno stihiji? I po kojem je to kriteriju Miller, čovjek od posebnog Putinovog povjerenja, čija moć daleko nadmašuje moć većine europskih premijera, jedanput u Banskim dvorima nepoželjan a drugi put dobrodošao?

   Iako zasad o tome možemo samo nagađati, sada već imamo prilično dobar uvid u to što prvog čovjeka naše vlade razlikuje od velike većine, zapravo od svih njegovih europskih kolega. Sve što svi oni rade, naročito oni najmoćniji, poput Angele Merkel, ali i oni manji i slabiji, sva njihova službena i neslužbena putovanja, kao i svi njihovi razgovori, službeni ili neslužbeni, svode se samo i isključivo na gospodarstvo. Poduzeća, investicije i radna mjesta. Njemačkoj kancelarki ovih dana nije bilo teško otići i u njezin sedmi posjet Kini – po čemu je rekorderka među europskim čelnicima – samo zato da bi zagovarala interese njemačkih kompanija i investitora na kineskom tržištu. Jer politika samo tako danas štiti nacionalne interese. Kao što se danas jedina politika svodi na gospodarsku politiku, tako je i jedina učinkovita diplomacija gospodarska diplomacija