Čak i ako su njegovi početni motivi bili opravdani – a dovoljno je razloga da i u to posumnjamo – način na koji predsjednik Josipović upravlja aferom »Barbika« skoro je podjednako bizaran kao i sama afera. Već skoro tjedan dana šef države ne radi ništa drugo osim što ekstenzivno objašnjava tko je i zašto lansirao tu neobičnu aferu, puneći pritom televizijske minute i novinske stranice, iskačući iz svake paštete.

   Inače staloženi Josipović ovaj je put postupio krajnje neumjereno, pokazavši slabost i nesigurnost. Umjesto da je postupio državnički mirno, on se uspaničio. Prekomjernim i danonoćnim granatiranjem s Pantovčaka po »paraobavještajnom podzemlju« i po svojoj protukandidatkinji Kolindi Grabar Kitarović Josipović zapravo reagira pretjerano i gotovo histerično, čime je najviše naškodio samome sebi, ugrožavajući vlastiti reizbor.

   Čim je, kako sam kaže, poštom dobio misteriozni plan kompromitacije Kolinde Grabar Kitarović, predsjednik ga je brže bolje predstavio odabranim novinarima. Time mu je, htio on to sada priznati ili ne, samo dao na važnosti. Tek je u tom trenutku, naime, famozni »Akcijski plan ‘Barbika’«, s predsjedničkim blagoslovom, postao glavna vijest u državi, što tom marginalnom uratku, odnosno njegovim zakulisnim kreatorima, bez toga nikad ne bi pošlo za rukom.

   U tom trenutku činilo se kao da je predsjednik upao u živo blato, iz kojeg se nije znao izvući, nego se nastavio batrgati i koprcati, tonući sve dublje. Unaprijed je aferu pripisao paraobavještajnom podzemlju, a kada se pokazalo da iza nje stoji izvjesni Tomislav Stockinger i nekakva Regimenta onda je i u njima prepoznao udbaško, paraobavještajno podzemlje, koje je tako po prvi put dobrovoljno – jer Stockinger se sam »outao« – izašlo na danje svjetlo, pred oči javnosti, potpuno netipično za bilo kakvo podzemlje, pa i ono paraobavještajno.

   Josipović je vjerojatno želio lukavo iskoristiti trenutačnu slabost svoje protukandidatkinje. Kolinda Grabar Kitarović, sve dok joj ne istekne mandat u Sjevernoatlantskom savezu – a to će se dogoditi tek u rujnu – ne smije sudjelovati u bilo kakvoj političkoj kampanji, pa ni vlastitoj, jer je u tome priječe stroga pravila NATO-a . Josipović to dakako jako dobro zna, zbog čega stalno ponavlja svoju frazu o »slici bez tona«, iako i njemu, unatoč i slici i tonu – kao uostalom i HDZ-ovoj kandidatkinji – nedostaje stvarnog političkog sadržaja.

   No time je Josipović puno više izgubio nego što je dobio. Umjesto da je vodio kampanju iz lagodne pozicije predsjednika države – a dakako da je u takvoj situaciji onaj tko brani mandat uvijek u prednosti u odnosu na izazivača – Josipović se nepotrebno upustio u frontalni obračun s HDZ-ovom kandidatkinjom, i to u ranoj fazi kampanje, čime je krajnje povoljnu situaciju uspio pretvoriti u posve neizvjesnu.

   Josipović se time dobrovoljno odrekao nekoliko mjeseci svog predsjedničkog mandata, jer se iz predsjednika države preuranjeno preobratio u predsjedničkog kandidata. Iako je mogao još nekoliko mjeseci predsjedničku funkciju suptilno koristiti za svoju kampanju, baš kao što to u zadnjoj godini mandata čine svi predsjednici na svijetu koji traže reizbor, a Kolindu Grabar Kitarović sa svim njezinim nedosljednostima i proturječjima prepustiti javnoj areni, pa čak i nezadovoljnicima unutar HDZ-a, kojih nije malo, Josipović se upustio u nepotrebnu svađu i stupio na brisani prostor, čime je pokazao nervozu i strah. A trebao je ostati predsjednički, državnički dostojanstven.