Što je to, dakle, toliko obradovalo ministra Vrdoljaka? Kako je to Hrvatska preko noći izrasla u energetsku velesilu i energetsko stjecište ovog dijela svijeta? Jer nije to mala stvar.

Energetika je omiljena tema geopolitike, nakon što su analitičari shvatili da je ono što nije uspjelo Leonidu Brežnjevu i njegovim tenkovskim divizijama – ovladati Europom – novom kremaljskom caru Putinu pošlo za rukom zahvaljujući najmoćnijem oružju 21. stoljeća – plinu i nafti. 

   Nije teško shvatiti Vrdoljaka, kojemu je sigurno ugodno što ga nakon svih investicijskih neuspjeha sada salijeću Amerikanci i Rusi, no građane u toj priči treba zanimati zašto je to, kako on kaže, »odlična situacija« za Hrvatsku i u čemu je njihova dobrobit?

Kako to da smo, praktički bez suvremene energetske infrastrukture i novih energetskih postrojenja, postali energetskom velesilom, kako to energetski entuzijasti također vole reći ovih dana? Je li Hrvatska odjednom, poput recimo susjedne Slovenije, koja uvozi samo 10 posto električne energije, postala energetski samoodrživa? 

  Hrvatska je na žalost, u energetskom smislu, zemlja slabo iskorištenih potencijala. Ruske ponude da sudjeluje u strateškim ruskim projektima, kao što su Južni tok ili DružbAdrija, i da se time upiše na energetsku kartu ovog dijela svijeta, Hrvatska je odbila, pristavši naknadno na samo jedan njegov krak.

O LNG terminalu na Krku priča se već godinama, no taj projekt, koliko god sada s američke strane slušali o njegovoj važnosti i poželjnosti, nije ni blizu realizaciji. Novim plinovodima i LNG terminalima u susjednoj Italiji krčki LNG gubi svaki smisao, jer za njega ne postoji tržište. 

   Ruska energetska politika prema Europi, pa i prema našoj regiji, nije nikakva nepoznanica. Rusi plinovodima kao s kliještima žele zgrabiti Europu sa sjevera (Sjeverni tok) i juga (Južni tok), zaobilazeći Ukrajinu. Pritom potpisuju bilateralne ugovore sa svakom zemljom posebno, zaobilazeći Bruxelles. 

  No SAD, nakon eskalacije krize u Ukrajini te obnove nepovjerenja između Istoka i Zapada, pokušava u što je moguće većoj mjeri pomrsiti ruske energetske planove. U tome su Amerikanci uvijek bili uspješni kada se radilo o malim i slabim zemljama, na koje je moguće izvršiti utjecaj, kao što je Hrvatska.

No kada je riječ o većim i snažnijim zemljama to im baš i ne polazi za rukom. Njemačka, primjerice, i ne pomišlja da se odrekne unosnih poslova s Rusijom, a u Bruxellesu, u kojem rogobore protiv Južnog toka, nitko se ne usudi spomenuti Sjeverni tok, koji ispod baltičkog mora povezuje Njemačku i ruska plinska polja.

Austrija je prije nekoliko dana, dakle nakon izbijanja ukrajinske krize, stavila svoj potpis na Južni tok, a čak ni u susjednoj Sloveniji, unatoč svim pritiscima, nikome ne pada na pamet odustati od tog energetskog projekta. No Hrvatska je, međutim, malo drukčiji slučaj. Hrvatska je, zar smo već zaboravili, ipak energetska velesila.