Teško se, na žalost, oteti dojmu da je priča o rekonstrukciji vlade lansirana samo zato da bi se zamaglio temeljni problem ove vlade. A to je, dakako, njezin predsjednik. Zoran Milanović je najslabija i najproblematičnija karika Banskih dvora i ključni uzrok tragične neuspješnosti trenutačne vladajuće garniture.

Vlada izgleda kao dotrajali brod s bezbroj rupa što je izravan rezultat načina na koji je Milanović birao svoje ministre, kako ih je organizirao i kako ih je u protekle dvije i pol godine vodio. 

   Svojim antagonizirajućim diskursom Milanović je obezvrijedio gotovo sva temeljna pravila po kojima demokratska društva razlikujemo od nedemokratskih i autoritarnih sustava: pravilo otvorene demokratske rasprave na kojoj počiva svaka poštena politička utakmica, pravilo argumentiranog iznošenja različitih mišljenja i kompromisa, kao i pravilo dvosmjerne komunikacije s javnošću.

Argumentirani politički dijalog Milanović nadomješta političkim konfliktom i svađom kao vlastitim doprinosom političkom životu ove zemlje, uzdižući ih na najpoželjniju razinu političkog ponašanja, zlorabeći premijersku funkciju za brutalne napade na gotovo sve društvene skupine i političke opcije, pa čak i birače. 

  Riječ je o diskursu koji je ispražnjen od bilo kakvog stvarnog političkog sadržaja – probajte samo definirati Milanovićev politički profil – ali je zato na drugoj strani abnormalno ispunjen egocentrizmom i narcisoidnošću, lišenom bilo kakvog ozbiljnijeg političkog, a kamoli socijaldemokratskog promišljanja. U tom je svijetu krivac uvijek netko drugi. 

   Milanović je svoju vladu ispunio sebi sličnima, no pritom je debelo podcijenio ozbiljnost krize s kojima se suočila Hrvatska. Ova gospodarska kriza, naime, globalan je i iznimno kompleksan fenomen, za kojeg nema jedinstvenog recepta, a stvar dodatno komplicira činjenica da se uvezenoj krizi u zemlji pridružila naša nacionalna, autohtona kriza. I umjesto da najveći problem u kojem se ova zemlja zatekla posljednjih nekoliko desetljeća rješavaju najbolji, najstručniji i najsposobniji, kod nas se njime bave partijski aparatčici i poslušnici, lojalni, ali ne baš osobito stručni ni uspješni. 

   I sada bi rekonstruiranu Milanovićevu vladu trebao spašavati nestranački stručnjak koji bi zauzeo poziciju potpredsjednika za gospodarstvo. No može li to promijeniti otvoreno antiintelektualistički karakter ove vlade, koja se prema stručnjacima svih struka i profila ponaša kao prema neprijateljima i društvenim parazitima?

Nema nikakve sumnje da sadašnja vlada, koju još nijedan ministar nije napustio zbog nesposobnosti, nema rješenje za ovu krizu. Vladajući svoj mandat nikad nisu ni shvatili kao mandat za rješavanje problema građana, nego isključivo kao priliku za namirenje vlastitih partikularnih interesa.

Od dolaska na vlast ovaj premijer nije iznio niti jedan zaokružen prijedlog niti plan za rješenje ključnih problema ove zemlje. No Milanović zato nikad nije skrivao da ne vjeruje stručnjacima, jer mu njegov karakter ne dopušta priznati da netko drugi možda ipak zna ono što on ne zna. 

  Da bi se riješio bilo kakav problem, pa i ovaj u Banskim dvorima, najprije valja kritički propitati činjenice i postaviti dijagnozu. U ovom slučaju to bi, međutim, ugrozilo postojeće odnose moći i sam princip po kojem je sastavljena sadašnja vlada: princip lojalnosti i negativne selekcije, a ne sposobnosti i stručnosti. Zbog toga bilo kakva rekonstrukcija vlade, da bi bila uspješna, mora krenuti od vrha.