Srbija svoju ratnu prošlost želi što prije zaboraviti, zanemariti i gurnuti u stranu. Ovo suđenje vjerojatno je zadnja prilika za jednu takvu raspravu, budući da onaj drugi haški sud uskoro zatvara svoja vrata
Nakon skoro mjesec dana usmene rasprave, nakon sati i sati odvjetničkih izlaganja, argumenata i protuargumenata, zaključak je prilično nedvosmislen: hrvatska tužba protiv Srbije imala je smisla. Znam da će nepovjerljivim i sumnjičavim građanima ovaj zaključak zvučati kontroverzno, ali isplatilo se što je Hrvatska iskoristila i ovu priliku kako bi još jednom upozorila javnost, kako onu kvalificiranu, međunarodnopravnu, tako i onu »običnu«, na karakter i intenzitet zločina kojima je početkom devedesetih svjedočila.
Dobro je da se o tome govori. Ljekovito je da se napokon identificiraju oni koji su za to zlo odgovorni. Srbija svoju ratnu prošlost želi što prije zaboraviti, zanemariti i gurnuti u stranu. Ovo suđenje vjerojatno je zadnja prilika za jednu takvu raspravu, budući da onaj drugi haški sud uskoro zatvara svoja vrata.
Iznimno je važno da se kontekstualizira i razotkriva zločinačka narav ondašnjih režima, pogotovo kada se te činjenice i dan-danas s tolikom žarom pokušavaju prikriti, kao što je to na ovom suđenju u haškoj Palači mira pokušao srpski tim. Treba li podsjetiti da Srbija još negira presudu iz 2007. kojom je Srbija proglašena odgovornom jer nije spriječila genocid u Srebrenici? Srbija s najvišeg mjesta, preko svog predsjednika Tomislava Nikolića, negira da se u Srebrenici uopće dogodio genocid, iako sve članice UN-a moraju poštovati presude ICJ-a.
Sve ono što smo čuli od srpskih odvjetnika u protekla četiri tjedna potvrđuje kako je dobro da Hrvatska nije povukla svoju tužbu protiv Srbije, iako su stalni pritisci jednog dijela politike da se tako postupi iznimno naškodili hrvatskim interesima i otežali posao hrvatskom timu. Srpskom protutužbom ovdje se nećemo baviti. Riječ je o preslikanoj haškoj optužnici protiv hrvatskih generala, koja, međutim, ima hendikep da je u međuvremenu pravomoćno odbačena.
Kako se, dakle, Srbija brani od optužbi da je počinila genocid nad hrvatskim stanovništvom? Srbija, naime, ne poriče da su se zločini dogodili, ali poriče da je u vrijeme zločina postojala kao država. Srbija se godinama – najprije SRJ, potom savez Srbije i Crne Gore, a onda i Srbija – smatrala jedinom pravom nasljednicom bivše države, da bi se sada benevolentno odrekla tog nasljedstva!?! A kako Srbija nije postojala sve do 27. travnja 1992., kada je formalno osnovana SRJ, ne može snositi krivnju za sve ono što se dogodilo prije tog nadnevka.
Tko je onda slao tenkove u Hrvatsku? Čija je vojska opsjedala i razorila Vukovar? Tko je ispraznio trezore Narodne banke Jugoslavije kako bi financirao taj rat? Kojoj je onda fantomskoj i »nepostojećoj« državi Slobodan Milošević 1991. bio predsjednikom? Je li se možda onda vojska koja je ratovala »na svoju ruku« odmetnula? Je li se radilo o vojnom puču? Jugoslavija, naime, nakon odlaska Slovenije i Hrvatske, sigurno više nije postojala, to smo čuli od Francuza Badintera, no Beograd i danas na te događaje, kao što vidimo, gleda kao na svojevrsnu crnu rupu, negirajući bilo kakvu odgovornost za ono što se tada događalo.
Zato je dobro da Hrvatska nije odustala.
