Tek sad se vidi koliko je bilo besmisleno i kontraproduktivno stalno podgrijavati tezu o povlačenju tužbe protiv Srbije, iako je bilo prilično jasno da će povlačenje tužbe biti politički neizvedivo.

Dok je struka vrijedno radila i prikupljala dokaze za ovaj važan međunarodnopravni spor s dalekosežnim posljedicama na regionalne odnose, politika je njime trgovala, koristila ga u unutrašnjim političkim obračunima, od njega odustajala i onda naprasno povlačila to odustajanje.

 Time je Hrvatska cijelo ovo vrijeme koje je prethodilo početku usmenog dijela suđenja pred najvišim međunarodnim sudištem odaslala poruku kako ni sama ne vjeruje u vlastitu argumentaciju, a niti u konačnu sudsku pobjedu. 

  Teško se, naime, oteti dojmu kako stalno naglašavanje naših predstavnika kako je Hrvatskoj ponajprije stalo do toga da pokaže što se stvarno događalo tijekom rata u Hrvatskoj i da se dogodila agresija na Hrvatsku, nije stvaranje alibija za neuspjeh, jer ni sami ne vjeruju da će pred strogim haškim sudištem dokazati da se u Hrvatskoj dogodio genocid, a još manje da je za taj genocid odgovorna Srbija. 

  Da bismo pravilno sagledali izglede hrvatske tužbe protiv Srbije, valja nam se vratiti u prošlost, u vrijeme kada je tužba podignuta. U ljeto 1999. godine, nekoliko mjeseci prije smrti Franje Tuđmana, ta je tužba bila jedan od zadnjih krikova okoštalog tuđmanizma, očito svjesnog da mu se bliži kraj.

Bilo je to vrijeme – jesmo li ga prebrzo zaboravili – unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, nebrojenih urota i dvorskih obračuna, ali i međunarodne (polu)izolacije u kojoj se čekalo da priroda učini svoje i dokine taj samodopadni i pompozni režim. 

 Upravo u takvoj atmosferi podignuta je tužba protiv Srbije. I to samo zato što je tada već ozbiljno paranoičnog Tuđmana netko uspio uvjeriti da će tužba protiv Srbije nekako zaustaviti već uznapredovale istrage i skore optužnice što su ih protiv njega i njegovih generala pripremali na jednom drugom haškom sudu, onom za bivšu Jugoslaviju. 

  Tužba je, dakle, bila samo sredstvo, kojim se htjelo postići drugi cilj. A to što su se u Hrvatskoj dogodili brojni ratni zločini, kršenja ženevskih konvencija i zločini protiv čovječnosti, ali ne i genocid, bilo je u tom trenutku manje važno. 

  No onda je taj provincijalni pravosudni teatar okončala promjena vlasti. Novi ljudi preuzeli su tužbu, pokušavajući zakrpati rupe i od traljavo sklepanog uratka napraviti solidan dokument, potkrijepljen dokazima i činjenicama. Iako je i tada bilo jasno da će biti jako teško, ako ne i nemoguće, dokazati genocid. 

  No čini se da to više i nije bilo najvažnije. Tužba je ponovno trebala poslužiti tek kao puko sredstvo, samo što se cilj još jednom promijenio. Vremenom je, naime, sazrijevalo uvjerenje kako spor pred ICJ-om može biti odlična prilika za dokazivanje odgovornosti Srbije i vrha JNA za agresiju na Hrvatsku, što je Haški sud za bivšu Jugoslaviju propustio učiniti, a na čemu je Hrvatska inzistirala cijelo vrijeme. 

 Kad već nije išlo drukčije, tužba bi trebala utvrditi odgovornost Srbije i suočiti tu zemlju s vlastitom prošlošću, što bi onda moglo stvoriti pretpostavke za izgradnju iskrenih dobrosusjedskih odnosa, temeljenih na istini i pravednosti, premda samo pod uvjetom da Beograd prizna sudski pravorijek, što dosad nije bio slučaj. 

  Da je pak Hrvatska prihvatila ponudu Beograda i da je kojim slučajem odustala od tužbe, tim bi činom i sama pristala na raspodjelu (podjednake) odgovornosti na sve strane u sukobu, a u konačnici i na tezu o građanskom ratu.