Ovo je doista zanimljivo: Karamarko, koji je dolaskom na čelo HDZ-a tu veliku i značajnu stranku profilirao kao ekstremnu desničarsku organizaciju, optužuje novoosnovani Savez za Hrvatsku za – ekstremizam.

Čovjek koji je u krilu svoje stranke pružio utočište jednoj Ruži Tomašić, koja na australskoj turneji drži govore pod slikom Ante Pavelića – i u tome ne vidi ništa sporno – smatra kako Savez za Hrvatsku ne valja jer je previše ekstreman, što, kaže Karamarko, nije dobro za Hrvatsku. 

   A koja je točno mjera ekstremizma dobra za Hrvatsku? U kojem trenutku ekstremizam postaje štetan? I tko bi trebao odrediti granicu između dobrog i lošeg ekstremizma? No ovdje valja razjasniti zašto Karamarkov HDZ smatramo ekstremnom strankom.

HDZ je s Karamarkom na čelu postao ekstremna organizacija po tri ključna kriterija. Kao prvo, HDZ je postao istinski antimanjinska, odnosno antisrpska stranka, koja se više ne suzdržava od stjecanja političkih poena poticanjem nacionalne nesnošljivosti.

Za većinu pristojnih europskih stranaka desnog centra, okupljenih unutar Europske pučke stranke, kojoj pripada i HDZ, to je potpuno nezamislivo. 

  Drugo: HDZ, a naročito njegov predsjednik, propovijeda militantni antikomunizam, koji pak nema nikakve veze s ideologijom i sustavom koji je nestao s povijesne pozornice padom Berlinskog zida prije dva i pol desetljeća.

Karamarku je jedino stalo do poticanja i produbljivanja opasnih podjela u društvu. Karamarko svjesno histerizira javni diskurs i manipulira prošlošću, kako bi ovladao sadašnjošću i budućnošću. 

   I treći dokaz HDZ-ova ekstremizma: Karamarkov HDZ je homofobna stranka. A homofobija je već odavno izbačena s političkog jelovnika pristojnih europskih konzervativnih stranaka.

Kršćanski demokrati Angele Merkel jesu konzervativci, ali nisu i homofobna stranka, jer priznaju i poštuju sva prava homoseksualne populacije. Ni britanski torijevci (premda više nisu u društvu europskih pučana) nisu više ono što su nekad bili.

Raskrstili su s homofobijom potvrdivši gay parovima sva prava koja imaju heteroseksualni parovi. Slično je s velikom većinom europskih pučkih i konzervativnih stranaka, a Karamarkovu HDZ-u zapravo nije mjesto među europskim pučanima. 

   To nepripadanje zorno je došlo do izražaja i prilikom glasanja o izvještaju Lunacek u EU parlamentu. Svi zastupnici HDZ-a glasali su protiv izvještaja austrijske europarlamentarke Ulrike Lunacek, kojim se zahtijeva akcija protiv diskriminacije pripadnika LBGT zajednice.

S druge pak strane, taj je izvještaj dobio zeleno svjetlo Europske pučke stranke, a podržali su ga i mnogi zastupnici pučana. No to nije ništa značilo našim HDZ-ovcima u Europskom parlamentu, za koje je takav izvještaj – baš kao i ćirilica u Vukovaru – očito preuranjen. 

  I kako onda očekivati da Karamarkov HDZ profitira zbog pojave tobože radikalnije grupacije na desnom krilu? Njegovi prethodnici sigurno bi iskoristili ovu situaciju kako bi još čvršće profilirali HDZ kao umjerenu stranku, distancirajući se od ekstremista.

No Karamarku su ruke vezane. Političar kojemu se politika svodi na lov na vještice, koji još nije pokazao da znade razlikovati kritiziranje od klevetanja, niti proniknuti razliku između objektivnosti i pretjerivanja, postaje žrtvom vlastitog radikalizma.

I što mu onda preostaje? Baš ništa, osim još jednog brutalnog rata na ekstremnoj desnici, u kojem će ekstremisti dokazivati da su upravo oni »dobri«, a ne »loši« ekstremisti.