Predsjednik Hollande je i jučer popodne pred nacionalnom skupštinom napade na Pariz okvalificirao kao »ratni čin«, a već je ranije obećao da će francuski odgovor u tom ratu biti »nemilosrdan«.

Čini se, dakle, da je Francuska odlučila uzvratiti po onoj »oko za oko, zub za zub«, u čemu je dobila snažnu potporu svojih saveznica u NATO-u, koji je spreman aktivirati famozni peti članak Sjevernoatlantskog ugovora, u kojem stoji da će se napad na jednu članicu smatrati napadom na cijeli savez.

Razumljivo je, dakako, kada Hollande odlučnošću i ratobornošću želi ohrabriti veliku francusku naciju, koja je krvavim pariškim petkom očito dobila svoj 11. rujna.

Nadamo se, međutim, da Francuska neće ponoviti sve one katastrofalne pogreške što su ih Amerikanci napravili nakon svog 11. rujna. Iako je teško izbjeći simplifikacije kad se o tako kompliciranoj stvari govori na ovako ograničenom prostoru, jasno je da je i zloglasna Islamska država samo jedno od najužasnijih čeda kaosa što ga je sa svojim saveznicima zakuhala američka politika u tom dijelu svijeta.

Ludilo Abu Bakra Al Bagdadija, naime, postalo je moguće tek nakon što je američkom intervencijom Irak postao teroristički inkubator. Uz svesrdnu potporu regionalnih aktera, upravo je američka strana potaknula brutalan sektaški sukob između sunita i šijita u Iraku, koji je razbio i uništio tu zemlju.

Taj je sukob postao iznimno plodno tlo za bujanje sunitskog ekstremizma, koji je potom doživio nov zamah u Siriji, gdje među sunitskim masama vlada uvjerenje da su one žrtve »križarskog rata« Zapada protiv sunita.

Pitanje vojne moći ovdje nije presudno. Ne treba sumnjati da su Francuzi kadri zadati neke vojne udarce svojim novim neprijateljima. Francuska je još jedna od rijetkih preostalih europskih vojnih sila, koja je svoj respektabilni vojni i nuklearni potencijal, zahvaljujući povijesnim okolnostima i znamenitom nepovjerenju generala de Gaullea prema kolektivnoj obrani Europe, gradila neovisno od SAD-a i NATO-a. No, Hollande u ovom ratu može ubiti neke teroriste, ali ne može pobijediti terorizam.

Nikakav rat neće riješiti problem sunitskog terorizma. Štoviše, vjerojatno će ga i razbuktati. Amerikanci, koji imaju najmoćniju vojsku na svijetu, već godinu i pol dana bombardiraju položaje Islamske države, ali rezultati te intervencije toliko su mizerni da se mnogi pitaju izbacuju li možda američki zrakoplovi svoje bombe namjerno u pustinju. Veće promjene izazvali su Rusi za proteklih pet tjedana nego Amerikanci i njihovi saveznici u godinu i pol dana!

Štoviše, čini se da je američka intervencija samo osnažila Islamsku državu i poput magneta popunila njezine borbene linije, zahvaljujući dragovoljcima koji su sa svih strana svijeta pohrlili u još jedan »sveti rat«.

Problem sunitskog fanatizma i terorizma može biti riješen samo mirom i pregovorima. Za početak, mirovnim sporazumom koji će respektirati prava sunitske većine u Siriji, što podrazumijeva i zajedničku sunitsko-šijitsku vlast, a potom i u Iraku. Upravo bi Francuska, s obzirom na svoju veliku povijesnu ulogu u tom dijelu svijeta, mogla odigrati presudnu ulogu u oblikovanju tog mira.