Novi šef SDP-a Davor Bernardić započeo je jučer razgovore s intelektualcima kako bi reaktivirao jedno staro stranačko tijelo, stručne savjete, ali i pokrenuo novo tijelo – stranački senat, što ponovno ukazuje na golemi nesrazmjer u očekivanjima od lidera SDP-a u odnosu na očekivanja od njegovog glavnog konkurenta na desnici, što nije samo rezultat političkih okolnosti, nego i različitog karaktera vodećih stranaka ljevice i desnice.

Stranački savjeti, koji su potpuno zamrli u mandatu Bernardićeva prethodnika, trebali bi okupiti lijeve intelektualce koji i ne moraju formalno biti u SDP-u, dok bi stranački senat trebao okupiti istaknute intelektualce i SDP-ovce, koji više nisu na visokim funkcijama, no pretpostavlja se da svojim iskustvom mogu pomoći stranci. I jedno i drugo tijelo trebali bi pomoći Bernardiću i novom vodstvu SDP-a kreirati nove javne politike SDP-a, ne bi li se zaustavili negativni trendovi s kojima je suočena ta stranka, koja je ovih dana u Novoj ljevici povjesničara Dragana Markovine dobila i novog konkurenta na ljevici.

I dok, dakle, Bernardić pokušava mobilizirati stranci bliske intelektualce, Plenković ne treba ulagati nikakve posebne napore kako bi zadržao stranačku intelektualnu kremu. Njihova je potpora HDZ-u, u što smo se toliko puta uvjerili, uglavnom neupitna.

Na drugoj strani je potpora lijevih intelektualaca SDP-u u pravilu uvjetna i strogo ograničena, pa se tako često događalo da su »SDP-ovi« intelektualci postajali beskompromisni kritičari SDP-a, a ovo ne treba shvatiti kao kritiku takvog djelovanja, već samo kao golu činjenicu. To je osobito došlo do izražaja u mandatu Zorana Milanovića, koji nikad nije previše skrivao svoj animozitet prema intelektualcima, iako je svakako riječ o fenomenu karakterističnom i za Račanov SDP, osobito u zadnjoj fazi, ali i za socijaldemokraciju u cjelini.

Dok konzervativne stranke poput HDZ-a karakterizira poslušnost i stroga hijerarhija u kreiranju i provedbi stranačkih politika, što u jednu ruku podsjeća na znameniti demokratski centralizam iz vremena jednopartijskog sustava, na lijevoj strani u pravilu nema takve discipline i poslušnosti, nego vlada razbarušenost, kritičnost i stalno preispitivanje stranačkih odluka i politika.

No i to je, zapravo, samo odraz različitih pozicija u kojima se tradicionalne glavne stranke ljevice i desnice nalaze i s kojih kreću u političku utrku. Očekivanja od ljevice neusporediva su s očekivanjima od desnice.

Od ljevice se pretenciozno očekuje da nikad ne stoji u mjestu i da pronađe odgovore ne samo na najzahtjevnije probleme našega društva – pa i onda kada su ti problemi rezultat vladavine desnice – nego i na ključne probleme našeg vremena, poput rastuće nejednakosti, socijalne pravde, globalizacije i kapitalizma u cjelini, dok birači i javnost pred desnicu takve izazove uglavnom ne stavljaju. Štoviše, od desnice se, po definiciji, uglavnom očekuje održavanje statusa quo, u našem slučaju i perpetuiranje nacionalističke matrice, što u aktualnoj situaciji vladajući HDZ pretvara u apologeta »stabilnosti«, dok se od ljevice, na drugoj strani, stalno očekuju progres, promjene i reforme, pa čak i onda kada su te reforme kontraproduktivne i nemaju ništa zajedničko ni s interesima SDP-a, ni s interesima Hrvatske.