Ulaskom Hrvatske u EU došlo je do značajne promjene odnosa u regiji između Hrvatske i Srbije, i to, barem na načelnoj razini, u korist Hrvatske. Srbija se prvi put našla u podređenom položaju u odnosu na Hrvatsku, koja je članica Unije kojoj se Srbija želi pridružiti, o čemu odlučuje i Hrvatska. Time je Hrvatska dobila moćno diplomatsko oružje, no za njegovo korištenje potrebno je mnogo umijeća i razboritosti. Diplomatska nas povijest uči da najmoćnije oružje valja koristiti samo u presudnim situacijama i ne prečesto, jer u protivnom može postati neefikasno i kontraproduktivno. I najmoćnije oružje tada se može okrenuti protiv njegovih vlasnika.

No, svakako moramo imati na umu i širi kontekst pristupanja Srbije EU-u, koji ne ide u prilog Hrvatskoj. Balkan je ponovo postao poprištem nadmetanja Zapada i Rusije, koja je počela vješto koristiti zastoj u europskom proširenju za svoje geopolitičke interese, zbog čega ovdje nije riječ samo o hrvatsko-srpskom problemu. O tome svjedoči i telefonski poziv američkog potpredsjednika Josepha Bidena premijeru Plenkoviću, čiji značaj nipošto ne bismo trebali minorizirati, kao što je to učinio sam premijer i njegov šef diplomacije Davor Stier, budući da je riječ o otvorenoj gesti u korist Srbije, a u istom svjetlu treba gledati i na upozoravajuću poruku Angele Merkel Zagrebu.

Ovaj put je potpredsjednik najveće sile svijeta i formalno najveće saveznice Hrvatske nazvao hrvatskog premijera kako bi izvršio pritisak na njega zbog hrvatske blokade Srbije, nakon čega je Bijela kuća o tome izdala i službeno priopćenje, što se još nikad nije dogodilo, ni kada je Slovenija blokirala Hrvatsku, a ni u slučaju višegodišnje grčke blokade Makedonije, koja još traje. Nikada, naime, SAD nije izvršio ovakav pritisak na članicu NATO-a u korist nečlanice, a upravo to se dogodilo u našem slučaju.

Svaki odgovoran političar takvu nesvakidašnju diplomatsku gestu trebao bi pokušati razumjeti i objasniti, pogotovo jer je riječ o drugoj sličnoj gesti prema Hrvatskoj u razmjerno kratkom periodu. Prva je, naravno, bila otkazivanje sastanka državnog tajnika Johnna Kerryja s tadašnjim šefom diplomacije Mirom Kovačem u zadnji tren, nakon što je Kovač već stigao u Washington, što je predstavljalo namjerno javno ponižavanje hrvatskog ministra i događaj bez presedana u odnosima SAD-a i Hrvatske.

Razloga za ovakav odnos prema Hrvatskoj vjerojatno je više, a sigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da je najveći problem u konstantnom srozavanju ugleda Hrvatske, započetom još u vrijeme hrvatskog ulaska u EU u mandatu Milanovićeve Vlade, produbljenom u vrijeme Oreškovićeve Vlade i nastavljenom, kao što vidimo, i u mandatu nove Vlade. Washington je očekivao da će ulazak Hrvatske u EU pridonijeti stabilizaciji Balkana, no dogodio se obrnut proces.

Hrvatska je trenutačno posvađana sa svim susjedima, a zemlja koja je trebala biti uzor u rješavanju problema počela je nekontrolirano proizvoditi nove sukobe. Hrvatska je postala primjerom opće demokratske i vrijednosne regresije, zemlja koja više ne zna razlučiti dobro od zla i zemlja u kojoj ni pale branitelje više nije moguće slaviti bez ustaških pokliča. Naivno je i pomisliti da je sve to moglo proći bez posljedica.