Brižno stvorena predodžba o Andreju Plenkoviću kao tolerantnom, demokratskom i europskom licu nove vlasti rasplinula se nakon samo nekoliko mjeseci u sudaru s netolerantnim, autoritarnim i nesolidarnim naličjem iste vlasti i šokantnim odlukama koje ta vlast svakodnevno donosi. Primjera je i previše.

Zadnji je nesuđeni dogovor sa sindikatima oko provedbe sporazuma o rastu plaća javnog sektora. Odnos nove Vlade i sindikalaca počeo je idilično. Sindikalne čelnike po dolasku u Banske dvore primio je i premijer Plenković, što je bila simbolična gesta koja je sindikalcima vjerojatno puno značila, nakon što ih je premijer Zoran Milanović tijekom svog četverogodišnjeg mandata napadno ignorirao, što mu se naposljetku obilo o glavu.

Stoga su i pregovori o provedbi sporazuma o rastu plaća s novom Vladom počeli u novom, opuštenijem ozračju. Sindikalni čelnici tvrdili su da na sastanke s predstavnicima Plenkovićeve Vlade više ne odlaze »s grčem u želucu« kao u neka ranija vremena. No što se krije iza tog novog lica Plenkovićeve vlade i njegovih ministara?

Je li Plenkovićeva Vlada doista spremna na pošten kompromis, tim više što na drugoj strani nema nikakve tvrdokorne i nepopustljive sindikalce, nego ljude koji očito žele dogovor i koji su spremni na popuštanje kako bi izbjegli skupe i dugotrajne sudske sporove s državom? Ili je pak slika nasmiješenog Plenkovića i njegovih ministara sklonih dijalogu možda ipak bila samo vješto skrojena maska iza koje se krije stara politika fetišizacije fiskalne održivosti i smanjenja proračunskog deficita, na račun plaća radnicima, u kojima vidi isključivo trošak, premda je upravo stagnacija plaća i sustavno opadanje kupovne moći stanovništva, uz istodobni astronomski rast najviših plaća, jedan od uzroka krize u kojoj se nalazi današnja ekonomija.

Sličnu nedosljednost, zapravo dvoličnost, Plenkovićeva Vlada pokazala je i kada je riječ o poreznoj reformi, iznevjerivši ključno obećanje o smanjenju opće stope PDV-a, najprije na 24, a do kraja mandata i na 23 posto. Dok premijer govori o društvenoj pravednosti i solidarnosti, njegova porezna reforma – a riječ je o prvom i najvažnijem projektu nove Vlade – temelji se na udaru na životni standard najsiromašnijih, koji neće ni primijetiti povećanje plaća, ali će im se zato osjetno povećati osnovni životni troškovi, dok na značajnije povećanje plaća mogu računati tek oni s plaćama od 15 tisuća kuna naviše. Solidarno i društveno pravedno, nema što.

Plenkovićeva Vlada pritom je dopustila eutanaziranje kurikularne reforme, ključne za normalizaciju Hrvatske, dok je premijer istodobno jasno dao do znanja da će njegovoj Vladi prioriteti biti sustav tzv. domovinske sigurnosti i prava hrvatskih branitelja. Nema novca za povišicu radnicima, ali ga itekako ima za novo oružje. Učitelji i profesori, liječnici i kulturnjaci, vatrogasci i čistačice, svi oni nisu iz ove priče i ne spadaju u Plenkovićeve prioritete. A onda je i logično da je, kako kaže ministar obrane Damir Krstičević, Hrvatska vojska naš »brend«, kao što je onda jasno i zašto, recimo, naši fakulteti i sveučilišta nisu naši brendovi. Ili zašto to nisu naše bolnice, naša kultura i ekonomija ili, zašto ne, naša politika i diplomacija, kao što su bili nekad.

I jedno i drugo, naime, i sustav domovinske sigurnosti i braniteljska prava, znače nastavak militarizacije hrvatskog društva, i to na štetu demokratskih standarda, civilnog društva i slobodnomisleće Hrvatske, dakle svega što se ne uklapa u rigidnu vladajuću nacionalističku i revizionističku matricu, koja sve više dolazi do izražaja, unatoč nasmiješenom i kultiviranom licu nove vlasti.

Premijer koji je prije preuzimanja HDZ-a pompozno uvjeravao da njegova politička vizija isključuje svaki radikalizam i ekstremizam, sada ne samo da nije u stanju energično zaustaviti dosad najradikalniju i svakako najopasniju javnu demonstraciju ustaštva – ustaški poklič usred Jasenovca, najvećeg ustaškog stratišta, svakako predstavlja takav čin kojim zagovornici mržnje simbolično i stvarno pomiču granice testirajući djelovanje pravne države – nego je u isto vrijeme pokušava iskoristiti kao priliku za promociju revizionističke sintagme o zabrani »simbola totalitarnih režima«. Cilj takve revizionističke i politikantske namjere je, naravno, kroz zabranu ustaških i partizanskih simbola izjednačiti komunizam i nacizam, što je, naravno, nakaradno, povijesno neodrživo i potpuno nedopustivo!

Iako je isticanje ustaštva i ustaških pokliča kažnjivo i po sadašnjim zakonima, Plenković tvrdi kako se moramo zakonski odrediti prema »simbolima totalitarnih režima«. Ne, premijeru, ovdje imamo problem isključivo s ustaštvom, a prema tom zlu se moramo ponajprije odrediti civilizacijski i općeljudski. Ako vlast to nije u stanju, na redu su građani.