To da je mladi i nekoć perspektivni talijanski premijer Matteo Renzi postao nova žrtva uspona populizma u Europi zapravo nije osobito iznenađenje, pogotovo ako pogledamo krvnu sliku talijanskoga gospodarstva koje je uzročnik dubokog nezadovoljstva talijanskih građana. Upravo zbog tog nezadovoljstva, naime, gospodarske se krize i prelijevaju u političke, a političke zatim ponovno postaju gospodarske, što čini zatvoreni krug iz kojeg samo rijetki pronađu izlaz.

Gospodarska kriza u Italiji, zbog niskih stopa rasta i niske produktivnosti, zapravo traje već dva desetljeća, a ono što se događalo u posljednjih nekoliko godina samo je kulminacija te krize. Premda je Italija statistički izašla iz krize, prihod po stanovniku još uvijek je za deset posto niži od pretkriznoga, što automatski znači da većina Talijana danas živi osjetno lošije nego prije deset godina. Financijski kolaps i dužnička kriza u eurozoni samo su dodatno razotkrili slabosti talijanskoga gospodarstva, jednog od najzaduženijih na svijetu. Italija usto trenutačno ima i najproblematičniji bankarski sektor u EU-u, s najvećim udjelom loših, nenaplativih kredita, a analitičari tvrde da je čak osam talijanskih banaka zrelo za bankrot.

Politička nestabilnost predstavlja veliki rizik za Italiju koja takav rizik sebi ne može priuštiti, ali i prijetnju za cijelu Europu. Ako stvari krenu loše, a Renzijeva ostavka ukazuje na takav scenarij, ono čemu smo proteklih godina svjedočili u slučaju »spašavanja« Grčke moglo bi biti mačji kašalj u odnosu na ono što bi se moglo dogoditi u slučaju Italije.

Italija je treće gospodarstvo eurozone i osmo gospodarstvo svijeta, a riječ je i o zemlji koja je jedna od šest osnivačica Europske unije, tako da bi njezino eventualno izbacivanje iz eurozone, a možda i iz EU-a – o čemu sanjaju talijanski populisti – izazvalo tektonski poremećaj. Takav bi se potres sigurno negativno odrazio i na Hrvatsku, s obzirom na to da je Italija naš vodeći gospodarski i trgovinski partner.

To je dostatan razlog zbog kojeg bi Hrvatska morala pozorno pratiti sve što se događa na zapadnoj obali Jadrana. Kolaps ustavne reforme mogao bi se negativno odraziti na hrvatski izvoz i naš turistički sektor, a valjda ne treba objašnjavati koliko je Hrvatska ovisna o tim sektorima. Renzijev će pad izazvati potres na financijskim tržištima – premda pad talijanskih vlada nije nikakva osobita novost – što bi onda moglo dovesti do rasta premija osiguranja za talijanski javni dug, a to bi otežalo i poziciju Hrvatske kada je riječ o servisiranju golemoga hrvatskog duga.

Naš je dug niži u odnosu na veličinu BDP-a od talijanskoga, ali je zato talijansko gospodarstvo neusporedivo veće i snažnije od hrvatskoga, što je Italiji i omogućavalo otplatu astronomskog duga, a to bi uskoro moglo biti dovedeno u pitanje.

No, to je samo jedna posljedica talijanskog referenduma, i to kratkoročna. Dugoročna posljedica Renzijevog poraza trebala bi ukazati na neodrživost dosadašnjeg prevladavajućeg europskog modela rješavanja gospodarske i financijske krize isključivo na račun socijalne države i najranjivijih društvenih skupina, zbog čega četvrtini Europljana prijeti siromaštvo, a europska se srednja klasa iz godine u godinu topi poput snijega na suncu. Upravo taj model presudio je Renziju i takva politika, sada bi valjda svima trebalo biti jasno, vodi Europu u propast.