Novog hrvatskog šefa diplomacije Davora Stiera dočekat će danas u njegovom prvom posjetu Ljubljani teran i kranjske kobasice, kako je to prije nekoliko dana u polušali rekao njegov slovenski kolega Karl Erjavec, podsjetivši da je isti meni ponuđen i Stierovom prethodniku Miru Kovaču kada je prvi put došao u Ljubljanu, što u Ljubljani ne namjeravaju mijenjati. Kažemo polušali, jer svi koji pozornije prate hrvatsko-slovenske odnose dobro znaju da nije riječ samo o šali, nego o ne baš suptilnoj poruci da slovenska strana u otvorenim pitanjima ne namjerava popustiti niti za milimetar.

U istom kontekstu valja promatrati i najnoviju rundu ratovanja diplomatskim notama. Najprije je hrvatska strana početkom tjedna poslala Sloveniji diplomatsku notu zbog postavljanja žilet-žice uz rijeku Čabranku, na zemljištu koje je u hrvatskom katastru, na što su iz Ljubljane pomalo lakonski odgovorili kako su “tehničke prepreke” – kako u Ljubljani eufemistički nazivaju žilet-žicu – postavljene radi kontrole “ilegalnih migracija”, te kako ta “privremena mjera” ne prejudicira graničnu crtu i ne dovodi u pitanje rad arbitražnog suda.

Riječ je o skoro identičnom odgovoru Ljubljane kao i u slučaju ranijih diplomatskih nota iz Zagreba zbog žilet-žice na hrvatskom katastarskom zemljištu, kojih je u vrijeme ministrice Vesne Pusić poslano nekoliko, ali bez ikakva učinka. Logično, kada žilet-žica nema previše veze s izbjeglicama, nego je zapravo odraz “nepovjerenja” Ljubljane u postupke Zagreba, što je kulminiralo u vrijeme kaotične susjedske politike Milanovićeve Vlade, koja je Hrvatsku žestoko posvađala sa Slovenijom, Mađarskom i Srbijom. To da žica nema veze s izbjeglicama, nego je rezultat napetosti između Ljubljane i Zagreba, u jednom trenutku otvoreno je priznao čak i slovenski premijer Miro Cerar, a jasno je i da slovenska strana zadnjih dana pojačava žičanu ogradu na svojoj južnoj granici kako bi odvratila Austrijance koji su također počeli podizati žičanu ogradu na svojoj granici sa Slovenijom. No kao što Ljubljana očito nema povjerenja u Hrvatsku, tako ni Austrija nema povjerenja u Sloveniju i njezinu sposobnost zaštite svoje šengenske granice.

Pravi odgovor Slovenije na hrvatsku notu zbog žilet-žice stigao je u Zagreb samo dan kasnije, i to u obliku diplomatske note Slovenije Hrvatskoj zbog nepoštovanja memoranduma iz Mokrica. Iako se u Hrvatskoj o tome rijetko govori u javnosti, taj problem i dalje je otvoren, budući da se pred hrvatskim sudovima i dalje odvijaju postupci protiv Ljubljanske i Nove ljubljanske banke od kojih Zagrebačka banka i Privredna banka Zagreb pokušavaju naplatiti svoja potraživanja na ime prenesene devizne štednje, premda se memorandumom iz Mokrica Hrvatska obvezala obustaviti te postupke i problem rješavati sukcesijom.

No slovenska reakcija u ovom slučaju nije ograničena samo na jalovu diplomatsku prepisku. Tu je i nedavna slovenska tužba protiv Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu zbog nenaplaćenih potraživanja Ljubljanske banke od hrvatskih poduzeća, kojom Ljubljana traži od Hrvatske odštetu od 360 milijuna eura – slučajno ili ne, riječ je o iznosu koji je skoro podudaran sa slovenskim troškom za isplatu deviznih štediša Ljubljanske banke – dok u Ljubljani razmišljaju i o još jednoj tužbi protiv Hrvatske, i to pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, zbog kršenja memoranduma iz Mokrica.

Sve ovo, međutim, valja shvatiti samo kao pripremu terena i snaženje vlastitih pozicija uoči ključnog izazova s kojim će se uskoro suočiti hrvatsko-slovenski odnosi, a koji stiže sa skorom odlukom arbitražnog suda o granici. Iako Hrvatska ne priznaje ni arbitražni postupak ni arbitražni sud, trenutačno su se karte bolje posložile na slovenskoj strani stola, budući da je arbitražni sud, nakon razmatranja hrvatskog povlačenja iz arbitražnog postupka zbog njegove kompromitacije, presudio kako je bilo kršenja arbitražnog sporazuma od strane Slovenije, ali da to kršenje nije bilo tako teško da bi zaustavilo nastavak rada arbitražnog suda, sve do konačne odluke.

I sada će se Hrvatska naći pred dvostrukim izazovom. Odluka arbitražnog suda bit će obvezujuća, bez obzira na to što Hrvatska ne priznaje arbitražu i što je odlukom Sabora napustila arbitražni postupak, i to ne samo i u slučaju nepovoljne odluke arbitražnog suda, koja je vjerojatnija, nego i u slučaju povoljne odluke, koja je ipak, sudeći po lanjskim transkriptima arbitražnih razgovora, malo vjerojatna.

A državama koje ne poštuju odluke međunarodnih sudova – arbitražni sud je takav sud – prijeti gubitak povjerenja i u konačnici međunarodna izolacija, što znači da će Stieru i njegovim suradnicima trebati puno znanja i mudrosti da sačuvaju vjerodostojnost Hrvatske u ovom slučaju. Neće im biti lako, no barem nisu neupućeni. Upravo je Stier, naime, bio ključni suradnik tadašnje premijerke Jadranke Kosor koji je ispregovarao arbitražni sporazum, koji je u ono vrijeme omogućio deblokadu hrvatskih pregovora, a sada bismo se mogli suočiti i s njegovom neugodnijom stranom.