Pred kakvim su izazovom SDP i njegov najvjerojatniji budući vođa Davor Bernardić, zorno svjedoči podatak da su mladog Bernardića skoro svi komentatori pokopali i prije nego što je pobijedio, dok je na društvenim mrežama postao isključivo objekt ismijavanja i sprdnje. Ako je stranačka politika posljednjih godina postala isključivo personalna svodeći se na karakter i kapacitet stranačkih lidera – za što je najbolji dokaz ono što se posljednjih nekoliko mjeseci dogodilo u HDZ-u – onda je SDP u velikim problemima. Opće je mišljenje da je Bernardić bezličan stranački aparatčik koji predstavlja oličenje kadrovske pustoši i bezidejnosti što su obilježili Milanovićev mandat.

Izborom Bernardića SDP-ovci su zasad samo uspjeli simbolično pobijediti odlazećeg predsjednika Milanovića, čija nastojanja da ga na stranačkom tronu naslijedi jedan od nekolicine njegovih pulena očito nisu urodila plodom, iako će vrijeme pokazati znači li Bernardićeva pobjeda zapravo Plenkovićevu pobjedu, kako to mnogi uvjeravaju.

Ovime se ponovno potvrđuje porazna činjenica da je dosadašnja partijska vrhuška izgubila ne samo dodir s biračkom bazom, o čemu svjedoče rezultati posljednjih parlamentarnih izbora, nego i s vlastitim članstvom, koje se podijelilo na one koji su bojkotirali izbore i one koji su okrenuli leđa stranačkoj eliti i njezinom kandidatu Orsatu Miljeniću, koji je na subotnjem glasanju uspio osvojiti tek mršavih 17 posto glasova.

Svejedno je pogrešno tu činjenicu uzimati kao definitivan dokaz impotentnosti SDP-a, koji svoju snagu nikad nije temeljio isključivo na vjernosti i discipliniranosti vlastitog članstva. SDP, za razliku od HDZ-a, nikad nije imao brojno članstvo – pa čak ni u Rijeci koja slovi kao utvrda SDP-a – niti je svoje članstvo pokušao ustrojiti kao stranačku vojsku, koja će glasati za svoju stranku bez obzira na sve, kao što je to uspjelo HDZ-u.

Za uspjeh SDP-a uvijek je bilo važnije je li ta stranka uspijevala uspostaviti vezu sa srodnim i progresivnim snagama u društvu, sindikatima i udrugama, intelektualcima i kulturnjacima, studentima i mladima općenito – u čemu je SDP u Milanovićevom mandatu tragično zakazao – kao što će budućnost, pa i opstanak SDP-a, ovisiti o sposobnosti oblikovanja alternativne ekonomske politike koja bi mogla parirati sadašnjem superhikovskom ekonomskom modelu vladajućih. Jedini ozbiljan pokušaj u tom pravcu od svih kandidatkinja i kandidata za vodeći položaj u stranci predstavlja onaj Karoline Leaković, iako ga demotivirana i nezainteresirana stranačka baza očito nije kadra prepoznati.

I što u tom pogledu možemo očekivati od Bernardića? Baš ništa, na žalost, budući da je riječ o čovjeku koji se cijeli život profesionalno bavi politikom, i to kao socijaldemokrat, kojemu su usto i puna usta borbe za radnička prava, a koji ne zna što je to prekarijat, kako je to sam iskreno priznao u nedavnom intervjuu N1 televiziji. Još je apsurdniji bio Bernardićev prijedlog rješenja problema prekarnog rada, koje budući čelnik SDP-a vidi u, kako je rekao, »rezanju nameta koji opterećuju naše poduzetnike« i »povezivanju fakulteta s biznisom«. Sve to samo znači da SDP i pod Bernardićem najvjerojatnije nastavlja starim putem u propast.