Prva velika drama u novoj Vladi, okončana je tako što će Goran Marić ipak dobiti zasebno ministarstvo državne imovine / Foto Denis LOVROVIĆ
I ovdje se nameće još jedan zaključak povezan s Plenkovićevim hendikepom. Cijela zavrzlama s Marićem, koji je preko noći instaliran za ministra, i to najprije bez portfelja, da bi zatim, opet preko noći, dobio svoj resor, rezultat je Plenkovićeve nesigurnosti kada se radi o gospodarskoj politici nove Vlade, jer kako drukčije objasniti nezahvalnu činjenicu po kojoj će nova Vlada u svojim redovima imati ljude koji zagovaraju posve oprečne gospodarske politike
Prva velika drama u novoj Vladi, koja je okončana tako što će svojeglavi Goran Marić ipak dobiti zasebno ministarstvo državne imovine, ukazuje i na možda najveći hendikep premijera Andreja Plenkovića. Taj se hendikep krije u činjenici da je Plenković ponajprije diplomat i političar kojemu gospodarstvo nikad nije bilo u fokusu, a Hrvatska nasušno treba upravo promišljenu, odlučnu i usklađenu gospodarsku politiku.
Gospodarska kriza s kojom se suočavaju europske zemlje u ovom desetljeću pretvorila je gospodarsku politiku u politiku svih politika, u čemu ni Hrvatska nije bila iznimka. Kao što je politika nečinjenja kada je riječ o recesiji i gospodarskoj krizi primarno odredila mandat Jadranke Kosor, tako je i nezainteresiranost Zorana Milanovića za gospodarske probleme obilježila veći dio njegova mandata. Ni Vlada Tihomira Oreškovića nije donijela ozbiljniji napredak na tom planu, iako je njezin čelnik financijaš koji dolazi iz gospodarstva, ali zato što je njezin glavni kurs odredio potpredsjednik Karamarko svojom konzervativnom revolucijom, a njezini relativno dobri gospodarski pokazatelji u većoj su mjeri rezultat europske konjunkture nego dobre gospodarske politike.
Europsko iskustvo pokazuje da svaka uspješna europska vlada posljednjih godina ima ili čelnika koji je gospodarski stručnjak, ili pak u svojim redovima ima snažnog čovjeka na čelu gospodarskog resora, najčešće ministra financija. To je ministarstvo, zaduženo za brigu o državnoj blagajni i kontrolu javne potrošnje, posljednjih godina postalo glavni resor svih europskih vlada i glavna preokupacija svih europskih premijera.
I ovdje se nameće još jedan zaključak povezan s Plenkovićevim hendikepom. Cijela zavrzlama s Marićem, koji je preko noći instaliran za ministra, i to najprije bez portfelja, da bi zatim, opet preko noći, dobio svoj resor, rezultat je Plenkovićeve nesigurnosti kada se radi o gospodarskoj politici nove Vlade, jer kako drukčije objasniti nezahvalnu činjenicu po kojoj će nova Vlada u svojim redovima imati ljude koji zagovaraju posve oprečne gospodarske politike?!
Na jednoj je strani novi ministar državne imovine Marić, ekonomist koji je stekao simpatije građana svojim ustrajnim kritiziranjem tržišnog fundamentalizma i bankarske pohlepe, ali i netipičan HDZ-ovac koji se nije libio pokazati autonomnost, a na drugoj strani svi ostali – ministar financija Zdravko Marić, ministar rada Tomislav Ćorić, a ponajprije Plenkovićeva potpredsjednica za gospodarstvo Martina Dalić, jedna od naših najdosljednijih zagovornica neoliberalne paradigme.
Dalić u državnoj imovini vidi ponajprije teret i nasljeđe socijalizma, no valja imati na umu da je njezina neoliberalna agenda i u sukobu s Plenkovićevim proklamiranim načelom socijalno-tržišnog gospodarstva i načela društvene solidarnosti, koji bi trebali biti prioriteti nove Vlade. Čini se, dakle, da je time konflikt ugrađen u Plenkovićev gospodarski tim već samim izborom ljudi koji ga čine, što ponovno svjedoči o Plenkovićevom nesnalaženju u najvažnijem resoru, o kojem će ovisiti i uspjeh njegove Vlade.