Novi ministar obrane Damir Krstičević već nastupa kao ministar domovinske sigurnosti, najavljujući uvođenje novog sigurnosnog koncepta u Hrvatskoj, po uzoru na Sjedinjene Američke Države i Izrael, iako je riječ o krajnje nakaradnom konceptu, o kojem u Hrvatskoj nije provedena nikakva ozbiljnija rasprava, i koji je posve neprimjeren za mladu demokraciju kao što je Hrvatska.

Oživotvorenje koncepta domovinske sigurnosti (engl. Homeland Security) navodi se i u programu nove Vlade, i to kao uspostava snažnije suradnje obavještajnih i sigurnosnih službi te djelotvorniji nadzor državne granice, kako bi se osigurala bolja zaštita od mogućih terorističkih prijetnji.

No što je zapravo koncept domovinske sigurnosti? Riječ je o sustavu koji je osmišljen i realiziran u SAD-u odmah poslije terorističkih napada na Ameriku 11. rujna, kada je tadašnja administracija Georgea Busha po žurnom postupku donijela »protuterorističke« zakone koji su predstavljali sustavno ograničavanje ljudskih prava, slobode i demokracije. Radilo se o očitom paradoksu: iako je trebalo zaštititi slobodu i demokraciju od terorističke prijetnje, upravo su sloboda i demokracija najprije žrtvovani na oltaru novoobjavljenog globalnog rata protiv terorizma.

Sustav domovinske sigurnosti u SAD-u predstavlja kišobran koji okuplja brojne američke institucije i obavještajne agencije, kojima je formalni cilj zaštita SAD-a od terorističke prijetnje i drugih opasnosti, no činilo se kako se čelnicima obavještajnih agencija uvođenjem novog sustava ostvario davnašnji san. Američke agencije, poput FBI-ja, CIA-e i NSA-e, prigrlile su nove ovlasti za masovnu i sveobuhvatnu kontrolu američkih građana i stranaca, kako u granicama SAD-a tako i diljem svijeta.

Nova je paradigma žrtvovala slobodu u zamjenu za sigurnost, iako je riječ o logici na kojoj počiva svaka diktatura. Proklamirana sigurnost temeljila se na sveobuhvatnom nadzoru, ne samo u sigurnosnoj sferi, nego i u svim drugim područjima društvenog života, kao i korištenju vojnih kapaciteta za unutarnje posredovanje, što je opet logika totalitarnih, a ne demokratskih društava.

O tome svjedoči činjenica da se na udaru nove sigurnosne prakse nisu našli samo i isključivo teroristi, nego i brojni drugi pojedinci i aktivisti koji su percipirani kao opasnost za sistem, poput recimo, antiglobalista, pripadnika pokreta Occupy ili imigranata, osobito  muslimanske vjeroispovijesti. Zemlja slobode preko noći je postala zemlja kontrole, izvanrednog stanja i manipulativne proizvodnje straha i paranoje. Amerikanci su svoj sustav domovinske sigurnosti izgradili po uzoru na Izrael, koji je svoj sigurnosni sustav, zbog specifičnih sigurnosnih okolnosti, doveo do savršenstva.

I sada se hrvatskoj javnosti upravo primjeri SAD-a i Izraela nude kao primjereni modeli izgradnje jednog sustava kojemu je cilj sveopća mobilizacija i militarizacija društva i svih društvenih sfera – što novi »ministar domovinske sigurnosti« Krstičević opravdava nužnošću »zamišljanja nezamislivog« – iako sigurnosne okolnosti i eventualne prijetnje u slučaju Hrvatske ni izdaleka nisu nalik onima s kojima se suočava Izrael, država koja je zbog okupacije palestinskih teritorija i neprijateljskog okruženja arapskih država stalno suočena s terorističkom prijetnjom, dok SAD vlastitu izloženost terorizmu može zahvaliti, uz ostalo, svojoj ulozi globalnog hegemona i činjenici da je SAD javno ili prikriveno, izravno ili posredno, upleten u sve ratove koji su u muslimanskom svijetu vođeni u posljednjih nekoliko decenija.

Već neko vrijeme, s većim ili manjim uspjehom, traje uspješan izvoz američkog sustava domovinske sigurnosti u druge dijelove svijeta, ponajprije u Europu. Unatoč početnim otporima u Europi, teroristički napadi, zatim hladnoratovsko zaoštravanje s Rusijom, a onda i izbjeglička kriza, »omekšali« su europske čelnike, koji su vrlo brzo počeli popuštati, što je dovelo do amerikanizacije europske sigurnosne politike. Veliku ulogu pritom je odigrao NATO savez, koji je svesrdno podržavao koncept sveobuhvatne sekuritizacije društva, a povratkom iz NATO-a upravo je Kolinda Grabar Kitarović postala najveća promotorica novog koncepta domovinske sigurnosti u Hrvatskoj.

Upravo izbjeglička kriza u našem slučaju predstavlja onaj dodatan impuls i argument koji zagovornici novog koncepta imaju na umu kada zahtijevaju sveobuhvatnu preobrazbu našeg sigurnosnog sustava. Ovdje je ponovno riječ o gotovo tipičnoj reakciji, u kojoj se humanitarna kriza širenjem straha i paranoje pretvara isključivo u sigurnosnu prijetnju, a izbjeglice postaju isključivo teroristi.

Takav je pristup u Europi već doveo do vjerojatno nepovratnog uništenja schengenske Europe bez granica, jednog od najvećih postignuća ujedinjene Europe, jer su diljem Europe ponovno niknule žice i granice, a u Hrvatskoj vodi prema demontaži humane izbjegličke politike, iako je riječ o možda jedinoj dobroj politici koja je proteklih nekoliko godina producirana u Hrvatskoj, premda nova vlada, kojeg li paradoksa, u svom programu uz oživotvorenje koncepta domovinske sigurnosti istodobno obećava solidarnost i empatiju prema izbjeglicama.