Internetski servis Huffington Post svaki svoj tekst o Donaldu Trumpu završava uz uredničku napomenu kojom se upozorava da Trump redovito izaziva političko nasilje, da je riječ o serijskom lažljivcu, neobuzdanom ksenofobu, rasistu i ženomrscu, čovjeku koji je opetovano zatražio kolektivnu zabranu ulaska 1,6 milijardi muslimana u SAD.

Nema ništa neobično u tome da se mediji na drugoj strani Atlantika opredjeljuju za ovog ili onog kandidata, no ovakav radikalan čin koji stalno podsjeća čitatelje popularnog portala kakav to čovjek želi osvojiti Bijelu kuću, svjedoči koliko je ova predsjednička utrka drukčija – i sudbonosnija – od svih dosadašnjih.

No koliko god se liberalni mediji i političari trude zaustaviti mahnitog Trumpa, on se čini nezaustavljivijim. Analitičari su, zapravo, cijelo vrijeme podcjenjivali Trumpa, prenaglašavajući važnost njegovih izjava, brojnih laži, megalomanije, narcisoidnosti i ksenofobije, zbog čega je tobože »neizaberiv« na nacionalnim izborima. Riječ je o čovjeku koji je proteklih mjeseci izvrijeđao brojne etničke i društvene skupine i time antagonizirao velik dio biračkog tijela, pa čak i mnoge republikance, jer čak više od 30 posto republikanskih birača nema dobro mišljenje o Trumpu.

Sve to ipak ne objašnjava fenomen “najopasnijeg predsjedničkog kandidata u američkoj povijesti” koji je, na što je nedavno lucidno upozorio američki komentator i profesor Robert Reich, vješto zaigrao na kartu “antipolitičara”, i to u trenutku kad veći dio javnosti prezire politiku. Trumpa njegovi sljedbenici ne prosuđuju temeljem onoga što izgovori, niti za njega vrijede tradicionalna mjerila koja vrijede za druge političare. On, naime, nije političar u tradicionalnom smislu, i zbog toga njegov uspjeh stalno iznenađuje establišment, kao što je činjenica i da Hillary Clinton predstavlja oličenje tog establišmenta, što joj je ujedno i najveće ograničenje i hendikep u ovoj kampanji.

Čini se da podcjenjivanjem Trumpa zapravo podcjenjujemo problem koji je doveo do toga da danas više nije nemoguće i nezamislivo da jedan ksenofob, rasist i seksist okupira najvažniji politički ured zapadnoga svijeta. Fenomen Trump, naime, metastazirao je upravo na nezadovoljstvu koje se danas širi cijelim Zapadom, ne samo Amerikom, nego i Europom, kako europskim zapadom, tako i istokom. Riječ je o vapaju onih koje je u samo nekoliko zadnjih desetljeća globalizacijski žrvanj iz pobjednika preobrazio u gubitnike. Zajedničko nezadovoljstvo danas povezuje nekadašnje rudare i industrijske radnike na sjeveru Engleske, koji su ostali bez posla i osjećaju se izdanima – i koji su nekoć na biralištima glasali za laburiste a na lipanjskom su referendumu povjerovali engleskom naci-populistu Nigelu Farageu – zatim njihove francuske drugove koje je zadesila slična sudbina i koji predstavljaju najveći birački bazen iz kojeg grabi Marine Le Pen, najopasnija političarka današnje Europe, baš kao i osiromašene i razočarane žitelje nekoć industrijskih država američkog sjevera, koji su se smatrali srednjom klasom, a danas se bore za preživljavanje. Njihovo nezadovoljstvo i bijes predstavlja jedan od ključnih oslonaca Trumpove “Rust Belt” strategije, nazvane upravo po nazivu država koje okružuju Velika jezera, koje su nekoć na izborima birale demokrate, a sada, opustošene krizom i posljedicama sporazuma o slobodnoj trgovini, kojim su uništili tamošnju industriju i koje bi Hillary Clinton mogla platiti porazom na predstojećim izborima, glasaju za Trumpa.

Svi oni žrtve su globalizacije. Ne vjeruju u mainstream političare, ni lijeve ni desne. Osjećaju se napuštenima od sustava, koji ne osjećaju svojim. Oni mrze tradicionalnu politiku, konvencionalne političke vrijednosti i političku korektnost. Mrze mainstream medije i obrazovni sustav, smatrajući da je on dizajniran za elitu. Žive u potrošačkom društvu, a nemaju kapacitet biti potrošači, jer životare bez posla, ili pak moraju raditi dva ili tri honorarna posla da bi preživjeli.

Slično nezadovoljstvo preplavilo je današnju Njemačku, iako uzrok tog nezadovoljstva nije ekonomska situacija, nego izbjeglički val koji je probudio onaj stari njemački nacionalizam i ksenofobiju. Na tom nacionalizmu raste otvoreno ksenofobna stranka Alternativa za Njemačku, kojoj ankete sada daju stabilnih 15 posto glasova, ponajprije na štetu Kršćansko-demokratske unije kancelarke Angele Merkel, kojoj je potpora prvi put nakon mnogo godina pala ispod 30 posto.

Time se i Njemačka, koja je sve donedavno bila jedna od rijetkih europskih država koja je svoju ekstremnu desnicu znala držati na margini, pridružila zemljama u kojima je ekstremizam postao dio političkog mainstreama. Trumpova pobjeda, koju nakon Brexita ne možemo isključiti, ohrabrila bi nacionaliste i populiste u cijeloj Europi, a pobjeda Marine Le Pen na predsjedničkim izborima u Francuskoj sljedeće godine – a ni ta pobjeda više nije nezamisliva, dapače – izravno bi vodila u propast projekta ujedinjene Europe i u raspad EU-a, koji je Brexitom već započeo. Amerika i Europa, dakle, nalaze se pred velikim promjenama, o kojima ovisi i naša budućnost.