Dok se Ranko Ostojić očajnički pokušava osloboditi neugodnog biljega “Milanovićevog kandidata”, shvativši da bi mu taj biljeg mogao postati najveći problem u utrci za čelno mjesto SDP-a, a Tonino Picula i dalje nastoji uvjeriti svoje stranačke drugove da ih podjednako dobro može voditi i iz Bruxellesa, u SDP-ovu utrku iz prikrajka se ušuljao i bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić, što u ove izbore unosi novu dinamiku i nepredvidljivost.

Unatoč relativno skromnom stažu u stranci, Miljenić bi mogao ozbiljno pomrsiti račune Ostojiću i Piculi, koji su – ovime ne želimo umanjiti šanse Domagoju Hajdukoviću i Vesni Škulić, koji su također istaknuli svoje kandidature – zasad najozbiljniji kandidati. Iako dolazi iz iste – čitaj Milanovićeve – kadrovske kuhinje kao i Ostojić, u odnosu na staromodnog Ostojića, esdepeovca staroga kova, pa čak i u odnosu na Piculu – premda je Picula u tom pogledu u znatnoj prednosti u usporedbi s Ostojićem – Miljenić ima nekoliko komparativnih prednosti. Osim što ga krasi imidž relativno novog i nepotrošenog lica, što se ni za Ostojića ni za Piculu baš i ne može reći, Miljenić je fleksibilan i neortodoksan, po čemu ga možemo smatrati i modernim političarem, pa ne iznenađuje da je upravo modernizaciju stranke u svom jučerašnjem predstavljanju kandidature istaknuo kao svoj prioritet.

Ni Miljenić, međutim, nije bez utega. Iako je riječ o političaru koji je bio ministar pravosuđa u Milanovićevoj vladi, ali i šef Vladinog ureda za odnos s Haškim sudom u vrijeme Račanove Vlade, kada je to bila iznimno delikatna zadaća, Miljenića ipak ne možemo smatrati čovjekom s ozbiljnijim političkim iskustvom, niti ga pamtimo po posebnim stajalištima o širim političkim i društvenim pitanjima, iz čega bismo mogli zaključiti je li riječ o pravom čovjeku za najvišu stranačku, a sutra i najvišu izvršnu dužnost u zemlji.

Drugi njegov težak uteg svakako predstavlja nesretni Lex Perković, jedan od najvećih skandala u vladi Zorana Milanovića. Premda je za njega najodgovorniji bivši premijer, i Miljenić je suodgovoran kao ministar pravosuđa, premda navodno on nije bio među onim SDP-ovcima koji su u to vrijeme šefu govorili samo ono što je on htio čuti, kakvih je, nažalost, bilo najviše. Bilo je u Miljenićevom ministarskom mandatu još pravosudnih skandala – urušavanje slučajeva Sanader i Horvatinčić, cirkusi s hapšenjima i puštanjima Bandića i Mamića, kao i posustajanje u borbi protiv korupcije – no Miljenić je sve to preživio skoro neokrznut, kao relativno pristojan ministar, što također svjedoči o njegovom zavidnom talentu za političko preživljavanje.

Još je bitnije što je Miljenić zasad jedini kandidat za šefa SDP-a koji ostavlja dobar dojam kao potencijalni protukandidat novom lideru HDZ-a Andreju Plenkoviću, kako u usporedbi s postojećim i potencijalnim kandidatima, poput, primjerice, župana Komadine kojeg, kako kaže, “cijela Hrvatska” poziva da se ponovno kandidira, ali on još nije smogao hrabrosti objaviti da je spreman prihvatiti poziv “baze”. No zasad ništa ne upućuje na zaključak da bi članovi SDP-a upravo tu važnu Miljenićevu prednost mogli honorirati na izborima. Miljenić, naime, nije kandidat »baze«, nego SDP-oveelite, i to bi mogao biti njegov najveći hendikep.