Gašenje proizvodnje u riječkoj rafineriji na Urinju bio bi posljednji čaval u lijesu riječke industrije. Davne 1882. godine u Budimpešti je osnovana tvrtka Rafinerija mineralnog ulja. Kupili su zemljište na Mlaci i počeli izgradnju petrolejske luke i rafinerije. Pogoni i danas vizualno postoje, iako su praktično ugašeni. Mrtvi. Mlaka je industrijska ruina, a Urinju prijeti slična sudbina. 

Mijenjale su se kroz te 132 godine povijesti riječke rafinerije razne države i direktori, živjele su cijele generacije radničkih obitelji i njihovi potomci, ali baš nikada, niti jedna država na ovom prostoru, nije došla u poziciju grobara riječke rafinerije. Hrvatska bi to mogla dozvoliti. U vremenu slobodnog tržišta i navodnog blagostanja u kapitalizmu.  

Nešto više od desetak godina je prošlo otkad je koalicijska Vlada Ivice Račana krenula u privatizaciju Ine za smiješnih 505 milijuna dolara. Govorili su tada u Vladi kako je riječ o sjajnom poslu, modernizaciji postrojenja, novom zapošljavanju i razvoju rafinerija, kao i da će Hrvatska zadržati sva većinska vlasnička i upravljačka prava.  

Nema tome ni osam godina kako je Vlada Ive Sanadera krenula u drugi krug te iste privatizacije govoreći navlas iste stvari kao i politički magovi privatizacije prije njih. Sanader snosi veliku odgovornost za predaju upravljačkih prava Mađarima, s razlogom sjedi na optuženičkoj klupi, ali nipošto nije jedini odgovoran. Nema hrvatskog političara bliskom resoru Ine, koji je bio na vlasti, a da nije podržavao prodaju Ine. 

Danas se računi tih odluka polako svode i dolaze na naplatu. Rezultat je katastrofalan. Modernizacije postrojenja praktično nema, kao ni značajnijih investicija. Rafinerija u Sisku je označena kao meta za ukidanje, a ona na Mlaci ne postoji već godinama. Nema realnih šansi da MOL odobri i plati skupu dekontaminaciju i sanaciju tog prostora, koji stoga ne može biti vraćen Riječanima ili prenamijenjen. Sve stoji. Ina polako propada. Sljedeći na udaru je Urinj, gdje najavljenih 50 otkaza zorno pokazuje da je većinskom vlasniku važan samo profit i kresanje troškova pod svaku cijenu. Uključujući i surovu eliminaciju radnika.

Prošlogodišnji gubitak Ine od 1,5 milijardi kuna također pokazuje da se strateški  važnom kompanijom loše upravlja. U pregovorima Hrvatske i Mađarske izgubljene su godine bez rezultata. Rješenje nije da Hrvatska otkupi vlasništvo MOL-a, jer tih novaca nema. Ali drugo rješenje za pat-poziciju može biti u nacionalizaciji Ine koju predstavnici Hrvatske ne smiju ni spomenuti. Istina je da je to teška odluka s dalekosežnim posljedicama, ali je istina i to da su sličnu nacionalizaciju provele Argentina ili Bolivija. Zemlje u kojima nema suđenja za prepuštanje nacionalnih energetskih kompanija strancima zbog mita. U Hrvatskoj takav proces traje i to je dobar argument za nacionalizaciju. Kakvu je premijer Orban u Mađarskoj proveo u nekim drugim strateškim djelatnostima i tvrtkama. 

Rafinerija Urinj nalazi se pred gašenjem i time se puni povijesni krug polako zatvara. S parolom: »Što su Mađari začeli, Mađari će i sahraniti«. A da svih ovih godina nismo ni dali naziv onome što je Hrvatska napravila s Inom. A zove se veleizdajom nacionalnih interesa.  Rijeci je u toj veleizdaji namijenjena sudbina usputne žrtve svojih grobara. Sat otkucava. Kataklizmu treba spriječiti svim sredstvima. Makar i nacionalizacijom Ine.