Koalicija je na vlasti. Ona između SDP-a i HDZ-a. Iako nikada nije potpisana. Formalno ne postoji, ali se provodi dosljedno. Tvrdnja stoji kad se sagleda kontinuitet vladanja Hrvatskom u ovih dvadesetak godina.

HDZ je nakupio 18 godina vladanja, SDP upravo ulazi u sedmu. Odlučivali su o svemu važnom. I unatoč svjetonazorskim raspravama imaju više sličnosti nego razlika čim se udalje od ideologije ljevice i desnice. Njihovi ključni potezi, gospodarske mjere i planovi dubinski definiraju Hrvatsku kao državu i vode je na rub propasti. 

   Krenimo redom. Kontinuitet vladanja definitivno leži u politici prodaje državnih dobara, resursa i tvrtki. Od pretvorbe i privatizacije tijekom rata i nikad procesuiranog kriminala i profiterstva, rasprodaje praktično svih banaka u drugoj polovici devedesetih, pa sve do kasnije prodaje većinskih udjela u Ini, HT-u i CO-u.

Slijedi monetizacija autocesta. Sustavno se povećava državni dug tko god bio na vlasti. Rastu rashodi proračuna, manje od prihoda, unatoč kontinuitetu porezne presije prema građanima i tvrtkama. HDZ je zamislio i proveo skupi i glomazan teritorijalni ustroj, a SDP ga nije promijenio kad je imao priliku.

Politika čvrstog tečaja kune također ih veže, iako desetljećima guši proizvodnju i izvoz. Reforma državne administracije i birokracije također, jer je broj zaposlenih stalno isti, kao i efikasnost. Uvjete za dolazak investitora ni jedni ni drugi nisu stvorili, iako i jedni i drugi, govore da su investicije važne i neophodne.

Zbog sporosti, korumpiranosti i neučinkovitosti administracije, kao i stalne promjenljivosti uvjeta (poreza) i sigurnosti poslovanja, investitori Hrvatsku zaobilaze kad da rat još uvijek traje. 

  Kontinuitet su i planovi velikih državnih investicija temeljenih na zaduživanju kako bi se frizirano podigla gospodarska aktivnost. SDP-u su to bile autoceste na početku Račanove vlade. HDZ je nastavio i u vrijeme Sanadera od autocesta napravio kriminalni eldorado.

SDP-u bi danas zamašnjak trebala biti energetika, iako tih investicija HEP-a u stvarnosti nema. A HDZ bi se sutra zaduživao zbog podmorskih tunela ako Karamarko dođe na vlast. Najstrašniji kontinuitet Hrvatske na kraju je omjer broja zaposlenih i umirovljenika.

Koji je sve gori i gori. Na svakih 117 radnika dolazi 100 umirovljenika. Uskoro će biti jedan naprema jedan, jer će 50.000 ljudi ove godine steći uvjete za mirovinu. Takva je država dugoročno neodrživa.

Može biti tek prodana ili rentirana kao obična nekretnina, ali ne može izbjeći kolaps mirovinskog sustava, daljnje ubijanje srednjeg sloja, rast nezaposlenosti i siromaštva. 

  Smrad te velike koalicije osjeća se na svakom koraku bez i najmanjih znakova promjene. Zato je i nedavna izjava Tomislava Karamarka da je HDZ spreman koalirati s ljevicom zbog interesa države, sasvim nepotrebna. HDZ i SDP ionako ne nude ništa novo ni bitno drugačije.

Jučerašnji rebalans proračuna to samo potvrđuje. Vlada je povećala trošarine, posljedično i cijenu benzina, Milanović je poslušno i ponizno kimnuo pred naredbama iz Bruxellesa. Vesna Pusić tek sada priznaje da je sve besmisleno ako se odmah ne donese deset ključnih odluka za privlačenje investitora, kao da ju je prosvijetlila naknadna pamet.

A ministar Bauk bi odjednom kao građanin volio da imamo manje općina i gradova. Kao ministar bi još malo gubio vrijeme. Ne shvaćaju da vremena više nema, da su potrošili dvije godine uzalud. Državu vode u klasični bankrot i dužničko ropstvo. I uzalud se rugaju HDZ-u. S njima su odavno u velikoj koaliciji.