Potrebna je samo jedna mala iskra da se tinjajući revolt i očaj pretvori u eskalaciju nasilja na masovnim prosvjedima u Hrvatskoj. I to nije tek zloguko proročanstvo, već realnost. Iako se Hrvatska ne može uspoređivati s Bosnom i Hercegovinom prizori iz Tuzle sutra bi mogli doći do Zagreba, a Krvavi most ponovo postati doslovno krvav. Kao što je bio u vrijeme tzv. facebook prosvjeda kada se danima pokušavalo probiti policijske kordone ne bi li se stiglo do zabranjenog Markovog trga. Istina je da ti prosvjedi nisu bili toliko masovni, okupljalo se najviše desetak tisuća ljudi. Ali su bili važni na svoj način, jer su izražavali iskreno nezadovoljstvo sa stanjem u državi i potrebu za radikalnijom promjenom kakvu ne mogu donijeti niti jedni izbori. Tada je bilo oko 317.000 nezaposlenih ljudi u Hrvatskoj i svi su zbog toga bili s pravom bijesni. Danas ih ima više od 380.000. S tendencijom rasta. A vlada hrvatska šutnja. Pitanje je tek kada bi mogao puknuti donji prag socijalne izdržljivosti i kojim će povodom ljudi izaći na ulice. 

  Nove prosvjede naravno ne treba prizivati. Mogu biti potencijalno opasni i mjeriti se izgubljenim životima, dovesti nasilje i kaos u najveće hrvatske gradove. S malim ili nikakvim izgledima da se doista nešto promijeni na bolje. Ali nitko odgovoran u politici ne bi smio tu prijetnju ignorirati, biti bahat i samodopadan, jer će time upravo isprovocirati moguću reakciju. Dovoljno je sjetiti se kako su krajem studenog 2012. godine krenuli prosvjedi u Mariboru, zbog jedne iskrice i korupcije gradonačelnika. A onda su poput požara zahvatili cijelu Sloveniju. Prerasli u bunt protiv političke elite, Europske unije, neimaštine, nepravde, nejednakosti… Lišeni političkih vođa Slovenci su zajedno ustali protiv raspada socijalne i građanske države. 

   U BiH je slično. Srbe, Hrvate i Bošnjake malo toga može ujediniti, Dayton je to samo zacementirao, političke elite dodatno separirale i strpale svaki narod u svoj rezervat da bi ga na kraju ujedinili u bijedi i siromaštvu. Nitko tamošnjih 550.000 nezaposlenih nije podijelio po nacionalnom ključu. Jednako je teško svima. Onima koji rade s prosječnom plaćom od 420 eura u kojem god kantonu živjeli, Sarajevu ili Banja Luci. Nezaposlenima je još gore. Sinonim tuzlanskih propalih tvrtki Konjuh, Polihem, Dita, Poliolhem, čiji su bivši radnici gnjevno navalili na vrata kantonalne Vlade postoji diljem Hrvatske. Svaki veći hrvatski grad ima svoju priču o propalim tvrtkama i industriji. 

  Zbog toga bi vladajuće stranke u Hrvatskoj morale ponijeti jednu posebnu političku odgovornost. Od općinskih načelnika do Vlade. Paziti koje aute kupuju i kako troše državni novac. A ne pogodovati prijateljima, rođacima i stranačkim kolegama. I praviti se slijepi na korupciju čak i kad je očigledna. Trebali bi barem razmisliti imaju li prevelike privilegije i plaće u odnosu na većinu građana. Pokušati smanjiti apetite i pokazati da su spremni, makar minimalno, solidarizirati se s većinom. Sve to se u praksi ne događa. Jučer prijedlog Hrvatskih laburista da se državnim dužnosnicima plaće smanje za 21 posto nije prošao na glasanju u saboru. Dok gledaju vijesti iz BiH, suzavac, pendreke, kamenovanje i pljačke u trgovinama, trebali bi ustati i pogledati s prozora na prazan Markov trg i biti sretni što na njemu još nema nikoga. Bosanski grb nasilja ozbiljno je upozorenje. Hrvati možda nisu toliko gladni i očajni kao Bosanci, ali nisu ni daleko od toga.