Taman u trenutku kad je objavljeno da je ministar financija Slavko Linić u Americi uspješno zadužio Hrvatsku pala je sudska presuda u kojoj je gradonačelnik Rijeke Slavko Linić izgubio spor protiv ministra Slavka Linića.

Nije to science-fiction zaplet iz filma o putovanju kroz vrijeme, već epilog tužbe koju je Linić 1999. godine digao protiv vlastite države zbog sporosti njezina pravosuđa, koje je 14 godina kasnije odbacilo istu tužbu kao neosnovanu.

Ministar je odahnuo, jer neće iz sirotinjske državne kase isplatiti 200 milijuna kuna Vojku Obersnelu, a ovaj se sigurno neće žaliti na brzinu pravosuđa u Hrvatskoj i sudski pravorijek. Jest da je za 7 ročišta trebalo 14 godina, ali su danas ipak SDP-ovci na vlasti. 

Da je ministar Linić zadržao svoj borbeni duh s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća mogao bi i dalje dizati tužbe. Kandidata bi se našlo, nije da ministar ne vodi ni jedan rat, štoviše često se s nekim svađa.

Mogao bi dignuti tužbu protiv poslodavaca, jer ne razumiju vladine reforme, protiv sindikalista, jer ne pristaju na manje plaće, protiv banaka, jer okrutno i lihvarski izrabljuju građane Hrvatske.

Pogotovo bi ovo zadnje dobro zvučalo na papiru, jer bi ministar financija ispao borac za potlačene i siromašne, a od eventualne presude nitko ne bi morao strahovati, najmanje banke. Prije će se štediše Ljubljanske banke obogatiti na kamati, negoli će hrvatski sudovi stati na kraj pohlepi stranih banaka u Hrvatskoj. 

Linićev sudski presedan također pokazuje da ni građani danas ne bi trebali tužiti njega čak i kad su argumentirano nezadovoljni politikom Ministarstva financija. Ne isplati se dignuti tužbu zbog uvođenja fiskalne blagajne na tržnice i ribarnice, iako kumice doista nemaju uvjete za njihovo instaliranje.

Problem je prosjek godina trgovaca, koji se po štandovima s paprikom i salatom opasno primaknuo brojci 70. Kako u Hrvatskoj ljudi prosječno žive oko 76 godina teško im je dati savjet da pravdu potraže na sudu, jer će polovica trgovaca umrijeti prije negoli ih sud oslobodi fiskalne blagajne, koju u međuvremenu ionako moraju kupiti i staviti među kašete sa zeljem, kupusom ili svježom ribom. 

Postoji i obrnuti smisao sudske odluke na koju se čekalo 14 godina. Ako Rijeka može uzeti i dobro platiti odvjetnika da tuži državu, možda i građani Rijeke mogu tužiti vlastiti grad, recimo za nikad realizirano obećanje o novom autobusnom kolodvoru, gradskoj knjižnici, muzeju u Benčiću, neotvorenim radnim mjestima u industriji, kao i za još poneka obećanja što se seljakaju od izbora do izbora kao da je riječ o cirkuskoj predstavi. Možda jest utopija, ali bi također bila i pravda. 

   Na kraju je poanta priče prilično jednostavna. Hrvatsku je daleko lakše tužiti nego učiniti da u njoj doista ima pravednosti i blagostanja za većinu ljudi.

Hrvatsko pravosuđe na pragu ulaska u Europsku uniju pokazuje da su čuda moguća i čovjek može tužiti samog sebe. Krug apsurda tako postaje savršen.

Linić protiv Linića. Uz vrhunski cinizam za kraj. U sporu dugom 14 godina nevino je samo pravosuđe. Takva je barem njihova presuda ako netko u nju još može vjerovati.