Jučer je objavljena nova brojka – 245.414. Nažalost nije statistika nezaposlenosti, jer bi to bila sjajna vijest. Riječ je o građanima s blokiranim računima, koje je pedantno pobrojila i statistički javnosti predočila Fina, organizacija za koju bi naivan čovjek mogao pomisliti kako u njoj vlada red, rad, disciplina i posvemašnja briga o ljudima. Takav dojam ostavlja spoznaja da u Fini u praktično svakoj sekundi precizno znaju koliko je njihovih klijenata zbog dugova postalo građanima drugog reda i koliko je njihov dug narastao. Znaju to u lipu. Ali baš nikad ne ulaze u neke druge statističke varijable, koje su jednako zanimljive.

Primjerice, koliko je prosječno potrebno vremena za deblokadu računa, koliko se kamate i troškova ovrha pobere po glavi dužnika, koja je zarada odvjetničkih ureda, banaka i same Fine u tom poslu, koliko sve to ljude dodatno košta i koliko je općenito kvalitetna usluga koju nudi represivni financijski sustav svim onim nevoljnicima ili naprosto neodgovornim ljudima što su dopustili sebi postati građanima drugog reda u svijetu financijskih transakcija. Da ne spominjemo kako bi bilo ljudski, moralno i etično priupitati barem neke s lošijim imovnim stanjem zašto nisu platili na vrijeme račun za struju, vodu, grijanje ili tv. Jesu li možda kruha gladni? I tako pokušati razvijati svijest da se njihov problem ne može rješavati povećanim troškovima ovrhe. 

  Pitanja su to bez odgovora, iako bi bilo zgodno čitati što bi klijenti nakon svojih iskustava u Fini napisali kad bi mogli popuniti anketni listić i odgovoriti jesu li zadovoljni činjenicom da im deblokada računa traje danima, tjednima, ponekad čak i mjesecima nakon što su svoj dug platili. Krajnje je bezobrazno što će u Fini ponekad uskratiti čak i informaciju tko vas je blokirao i s kojim iznosom, a i onda kad neće, besramno će vam naplatiti do 50 kuna po isprintanoj stranici na kojoj piše tko vas progoni i zašto, kao da iz njihovih fotokopirki izlazi pozlaćeni papir. 

   Efikasnost njihove korespodencije s bankama je ispod razine goluba pismonoše, koji bi sigurno za manje od nekoliko sati odletio do krova najbliže poslovnice banke i javio kako je dug plaćen i račun treba deblokirati. Fini za to u pravilu treba barem nekoliko dana. Da se ne govori o pravoj industriji progona dužnika, visoko profitabilnoj djelatnosti, koja pokazuje da se i od lešinarenja može sasvim pristojno živjeti. Na prisilnoj naplati duga od svega 100 ili 200 kuna bez problema se može pokupiti još 1.000 kuna za ovrhu, opomene, odvjetničke usluge i ostale usluge posredovanja. 

  Takav je profit nehuman, besramno gramziv i država ga je kao takvog mogla i morala ograničiti zakonima, koji bi štitili njezine građane, makar i one drugog reda. Umjesto toga umirovljenik ili radnik bez posla zbog nekoliko mjeseci duga na kraju plaća račun ravan iznosu za godinu dana HTV pretplate. Poruka je uvijek ista. Ako nemate novca možete ići. A ako ne platite završit ćete na ulici, prije ili poslije, uzet ćemo vam sve što imate. 

   U Hrvatskoj je stvoren mentalitet moćnih predatora u čoporu, močvare u kojoj vladaju krokodili. Najlakša lovina su najsiromašniji. Iako je Fina državna institucija, država ju je krutim i represivnim zakonima pretvorila u produženu ruku interesa banaka i krupnog kapitala. A njima ionako nije važno što su i dužnici ljudi. Što svatko od građana Hrvatske sutra može postati tek brojka u statistici Fine.