Ponekad je stvarno teško objasniti zašto u Hrvatskoj ima toliko poduzetnika, koji jedva spajaju kraj s krajem, kad im u isto vrijeme svojim primjerom Nadan Vidošević i Tihomir Jakovina pokazuju kako stići do nevjerojatnog, gotovo senzacionalnog uspjeha. Taj je uspjeh teško objašnjiv ukoliko se koristi zdrava ekonomska logika, ali su svi drugi elementi tu. Obojica su na viđenim i utjecajnim pozicijama, prvi je predsjednik Hrvatske gospodarske komore, a drugi ministar poljoprivrede i obojica su za hrvatske prilike i više nego dobro situirani. Tihomir je do jučer sa svojom tvrtkom bio član Nadanove udruge, iako bi sad volio da nije, a Nadan je formalno imao dužnost brinuti o tisućama hrvatskih poduzetnika među kojima je bio i ministar poljoprivrede. Treba pretpostaviti da ni njemu nije pomogao, kao ni velikoj većini ostalih članova Komore. 

   Stvari su oko Jakovine postale zanimljive nakon otkrića da je ministar zaboravio vlastitu tvrtku prebaciti na nekog drugog kako bi poštovao Zakon o sukobu interesa, koji je blago rečeno manjkav, ali bi jedan član Vlade o njemu ipak morao voditi računa. Isti član Vlade je bez problema punih godinu dana dugovao oko 170.000 kuna za poreze i doprinose, što je samo po sebi skandalozno ako se uzme u obzir kako je borba za sređivanje državnih financija jedan od prioriteta te iste Vlade. 

  Onda je Jakovina učinio i više negoli se od njega tražilo, pa je svoju tvrtku TJ Prom sa svim dugovima ekspresno prodao i dobio 400.000 kuna, fenomenalno dobar novac za firmu čija je najveća vrijednost objekt poljoprivredne apoteke u Bukovlju, gdje je Jakovina skoro 12 godina bio načelnik Općine Bukovlje i istovremeno direktor tvrtke, što se prema onom istom smiješno-manjkavom Zakonu o sukobu interesa, nije smjelo dogoditi. Ako to nije dovoljno da najviđeniji SDP-ovac u Slavonskom Brodu dobije otkaz na funkciji ministra, premijer Zoran Milanović teško može sačuvati kakvu-takvu vjerodostojnost Vlade. 

   Međutim, ni ta smjena neće izmijeniti zastrašujuću poruku o tome kako uspjeti u hrvatskom kapitalizmu. Očito, nije nužno imati proizvod, tržište ili ideju, još je manje uputno vjerovati u bajke o silnim poticajima malom i srednjem poduzetništvu, koje ima biti temelj gospodarskog oporavka. Kad može jedan ministar tako dobro i tako dugo poslovati na rubu zakona, pitanje je što ostaje onom anonimnom malom poduzetniku, koji nije viđeniji član ni jedne stranke. Plaćati redovno poreze, imati fiskalne blagajnu, izdvajati 55 kuna mjesečno komorskog doprinosa, jer će mu Nadan Vidošević pomoći. On je pak dao nestvarno bizaran intervju u Globusu. Na stranu što je svima podijelio lekcije, iako sam nema odgovornost, ali ima sigurne prihode. 

  Bizarno je to što se osjetio povrijeđenim zbog kritike što HGK ima čak 790 vrijednih slika. One, kaže Vidošević, nisu neki njegov hir, već služe za uređivanje prostora u 21 županijskoj komori i inozemnim predstavništvima. Zatim izražava žaljenje što je zadnja slika kupljena 2007., pa se još i nada kako će u boljim vremenima opet kupovati slike. I još se ponosi što u HGK visi najveće ulje na platnu, Kljakovićev »Preporod hrvatskog gospodarstva«. Uz dužno poštovanje umjetniku, ono o čemu Vidošević priča predstavlja tek »brlju na platnu«. Miješa lončiće i nalikuje kustosu Muzeja voštanih figura. Ne brine previše što je taj Muzej ujedno i groblje hrvatskog gospodarstva, gdje je sve više zahrđale industrijske baštine, a sve manje istinski uspješnih poduzetnika. Muzej u kojem je ipak puno lakše uspjeti ako se zovete Nadan ili Tihomir.