Tko bi rekao da ćemo preživjeti 2012.? Kraj svih onih zlogukih predviđanja uopće nije izgledalo da bismo mogli uspjeti. Lako za majansko proročanstvo, to je ispala tek reklamica za popunjavanje pansiona u nepoznatim planinama u Srbiji ili Francuskoj. Trebalo je preživjeti PDV, otplate kredita, ovrhe, stečajeve, blokade računa, politiku, kamatarenje, neplaćene račune, kopanje po kantama za smeće, bolesti, nove viruse i epidemije, bijedne mirovine i plaće, stjecanje novih prijatelja na zavodu za zapošljavanje… Ne treba previše nabrajati, jer je i ovo trebalo biti sasvim dovoljno da se pomirimo sa spoznajom kako nam nema spasa. Da kolektivno odustanemo od života i potražimo vlastiti kutak u moru crnih vijesti, loših prognoza i još gorih slutnji. Pa, ipak se nije tako dogodilo u 2012. I nema druge nego zaključiti kako je ljudski duh iznenađujuće žilava materija, koju nitko nikad nije vidio, ali svi znaju da postoji.

 A onda je krenula Nova 2013. kao da se baš sve mora nastaviti po starom obrascu. Novinarski poziv ispada uklet i osuđen na neprestano donošenje loših vijesti, jedne gore od druge. Skočio je PDV, skuplji će biti kruh i mlijeko, fiskalne blagajne su krenule dok ministar financija Slavko Linić bezbrižno odmara u Dubaiju. Otputovao čovjek i zaboravio vlastite savjete o štednji, ne mareći pritom za bijes onih što plaćaju njegove poreze. Onih što su u toj dosadnoj i običnoj Hrvatskoj dočekali ponoć, jer nemaju za kartu do Dubaija, kamoli za hotelsku sobu od desetak tisuća kuna. Pa ti budi pozitivan, I pokušaj u prvom ovogodišnjem uvodniku Novog lista ljudima pokloniti mrvicu optimizma. 

  Umjesto enormne količine crnih vijesti na svakom koraku bilo bi ljepše vjerovati, makar bilo i nemoguće. Možda će Slavko Linić baš ove godine završiti u Hare Krishna bendu i svakodnevno svirati na Manduševcu bez fiskalne blagajne. Tomislav Karamarko objaviti zbirku erotske poezije, zaprositi Jadranku Kosor i konačno odustati od politike. Zoran Milanović istetovirati lik Radimira Čačića na ramenu, a Čačić izgraditi termoelektranu u zatvoru i poželjeti da iz njega nikad ne izađe. Kamo sreće da Zdravko Mamić zamijeni Jose Mourinha u Realu, pa nek Španjolci s njim žive ako mogu. Ako se Jose Manuel Barroso i Herman van Rompuy pošteno naliju loše šljivovice bez deklaracije, možda osnuju punk-rock bend po uzoru na Pussy Riot, ošišaju se na irokezu i konačno prestanu tlačiti s tom europskom bankarskom unijom. Štoviše, proglase zakon po kojem se banke smiju baviti isključivo humanitarnim radom bez ikakve namjere za stjecanjem profita. Pa se onda, sasvim iznenada, svi problemi riješe. Možda Thompson obradi Odu radosti, a Europska unija propadne prije negoli stignemo u nju ući.Valja se nadati. Događale su se i luđe stvari. Ako i nisu, nije to razlog da čovjek gubi pravo na optimizam samo zato što previše gleda tv, ne propušta dnevnike ili stalno čita novine. 

 Satovi su otkucali ponoć. Sporo i lijeno, kao da im je beskonačnost na raspolaganju. Na televiziji blještavilo lažnog sjaja. Sve se mjerilo, tko se bolje proveo, više veselio, duže slavio, više popio i pojeo, gdje je bilo bolje, a gdje još malo bolje, tko je više dobio, a tko… Čovjek ne bi trebao predstavljati tek materijal za vječito premjeravanje. Ako smo preživjeli prošlu godinu zašto ne bismo i ovu? S malo više nade, radosti i optimizma u običnom svakodnevnom životu. A svi oni što nisu ponoć dočekali u Dubaiju ništa nisu izgubili. Izgubio je tek Linić, jer uopće nije razumio kakvu je razglednicu poslao iz jednog od najskupljih gradova na svijetu. Na njoj je jedan veliki srednji prst upućen građanima Hrvatske. S takvim ga treba i dočekati kad se vrati.