Karamarko se vratio s godišnjeg. I ponovo pronašao Tita. Svoju omiljenu temu i inspiraciju. Ratnog zločinca, čije užasne strahote navodno prikrivaju nositelji hrvatske vlasti, odnosno legalno izabrani predstavnici hrvatske države. To su tzv. ljevičari, kaže Karamarko i nastavlja plesti po komunističkim zločinima, jamama prepunih hrvatskih kostiju o kojima se ne može niti govoriti, jer onaj tko nosi zapovjednu odgovornost za te zločine, a to je naravno Josip Broz, još uvijek ima stotine trgova i ulica po Hrvatskoj. Karamarko na sav glas govori o hrvatskim jamama prepunim kostiju i tvrdi da se o njima ne može govoriti. 

  Netko neupućen bi mogao pomisliti da se nešto strašno dogodilo kad je čelniku oporbe toliko važno vraćati se u hrvatsku prošlost i u njoj crpiti političke poruke važne za današnji život. U kojem problema stvarno ne manjka. Prosječan stanovnik Hrvatske u 21. stoljeću nema podosta toga, počev od posla, do plaće, mirovine ili uvjeta za dostojan život. Ali Karamarko radije traži bijele miševe i reagira kao da ovih dana svjedočimo rastu opće popularnosti jugoslavenskog maršala, kao da se Hrvatskom ponovo širi ideja o bratstvu i jedinstvu ili netko ozbiljno govori o povratku radničkog samoupravljanja. Pokušava Hrvatsku u 21. stoljeću braniti od čovjeka koje je umro prije 34 godine, čovjeka čija je politička ostavština ionako temeljito razmontirana. 

 Karamarku treba pomoći da se razračuna s Titom jednom zauvijek, jer bi se njegova manična opsesija mogla vratiti. Neka ne ostane samo na zločinima, jamama i Golom otoku. U vrijeme Titove Hrvatske živjelo se malo bolje po mnogim pitanjima negoli danas. Neka se Karamarko suoči i s tom činjenicom kad se već voli baviti s povijesti Jugoslavije. Zdravstvo je bilo besplatno, školovanje također, posao je mogao dobiti tko god je htio raditi, mogao se dobiti i stan ili izgraditi obiteljska kuća lakše nego danas. Bilo je više socijalne sigurnosti. Nisi mogao vidjeti toliko prosjaka na ulicama, a kamoli da su horde umirovljenika kopale po kantama za smeće. Za tu državu se govorilo da je prezadužena, ali je ova danas zaduženija nekoliko desetaka puta više. Zbog toga će mnogi i danas reći da se pod Titom živjelo bolje i malotko se u Rijeci spreman buniti i tražiti da se Titov trg ukine. Nema tu neke velike jugonostalgije. To je naprosto istina. 

 Bilo je u bivšoj državi i dobrih stvari i toga se ne treba sramiti. Nametati nekakvu kolektivnu krivnju, kao da je bio zločin živjeti u Titovoj Jugoslaviji. Franjo Tuđman je bio Titov general i predsjednik Fudbalskog kluba Partizan. Kad je kasnije postao utemeljitelj HDZ-a i prvi predsjednik Hrvatske znao je makar deklarativno odrediti identitet Hrvatske i navesti da je ona između ostalog zasnovana na antifašističkoj borbi pokazujući time da je apsolutno svjestan tko je odnio pobjedu u Drugom svjetskom ratu. I čiji je saveznik Tito bio. 

  Zbog svega toga predsjednik HDZ-a danas nije samo nazadni i bezidejni političar koji koketira s nasljeđem fašizma, već i ustrajni razaratelj političke ostavštine Franje Tuđmana. Istovremeno, nitko danas u modernoj Hrvatskoj ne zaziva Tita tako često, tako grčevito i tako nepotrebno kao on. Logičan je i zaključak. Nitko nije tako veliki jugonostalgičar kao Tomislav Karamarko. Čovjek kojem Tito neizmjerno nedostaje, pa živi u prošlosti. Nedorastao protivniku. Mrtvoj sjeni Josipa Broza