Neće oni raditi u korist vlastite štete. Nitko u ovoj zemlji ne želi biti štupido, pa tako ni ustavni suci, koji su poništili Vladinu odluku o rezanju vlastitih privilegija i stavili van snage uredbu o ukidanju povlaštenih mirovina. Uživaju u sukobu interesa i neće si uskratiti doživotna carska primanja, čak ni pravo na ljetovanje u državnim vilama na Brijunima i Hvaru. Saborski zastupnici, dužnosnici Vlade, predsjednik RH i dalje moraju biti zaštićeni i bogato nagrađeni. Iako svi rezultati pokazuju da udruženo državu vode ka socijalnoj katastrofi manjine i blagostanju odabranih.

   Toga je svjestan i Zoran Milanović dok građane tretira idiotima i na nevjerojatan način interpretira stanje u državi, koju operativno vodi već skoro tri godine. Pa se socijaldemokratski premijer javno usuđuje reći kako hrvatska država najmanje porezima opterećuje one koji imaju najviše, ali zato doslovno »dere« srednji sloj. Kao da to nema nikakve veze s njim, pa ne može ni teoretski biti makar malo odgovoran. Kao da je neki drugi Milanović hrvatski premijer, a ovaj na odmoru predstavlja razumnog i nezadovoljnog oporbenjaka, koji baš ništa nije učinio da porezna presija bude tako nepravedna.

   Neće biti štupido ni Branko Grčić, koji na fascinantan način opravdava izostajanje reformi lokalne uprave i samouprave, te odbija priznati potrebu ukidanja bilo koje županije, općine ili grada. Njegova je logika apstraktno čudesna, jer navodi da je porez na dohodak ključni prihod lokalne samouprave, a tu je od ukupno 13 milijardi kuna, samo jedna milijarda raspoređena na 400-tinjak općina. Sve su te općine, osim onih poput Dugopolja, jad i bijeda, kaže Grčić, pa njihovim ukidanjem ne bi došlo do velikih ušteda. Čak i ukoliko se zaboravi potreba ukidanja nepotrebne i spore lokalne administracije podložne korupciji pitanje je kako je i kada ušteda od milijarde kuna Grčiću postala mala i nevažna. Ili je Hrvatska preko noći riješila problem duga i deficita, a da Grčić to nikome nije rekao?

   Njemu je nepodnošljivo lako ignorirati svaki glas razuma i upozorenja. Kakav leži u podacima koje iznosi predsjednik Instituta za javnu upravu, dr. Ivan Koprić. Brojke kažu da Hrvatska ima više od 8.000 vijećnika u lokalnim predstavničkim tijelima, više od 1.200 načelnika, gradonačelnika, župana i njihovih zamjenika, oko 50.000 vijećnika mjesne samouprave, još 15.000 lokalnih službenika i namještenika, više od 25.000 zaposlenih kod javnih ustanova i drugih proračunskih korisnika lokalne jedinice, te dodatnih 40.000 zaposlenih u komunalnim poduzećima. A Grčić tu ne vidi prostora za uštedu. Izuzev one »smiješno male« milijarde kuna.

   Tako glomazan aparat ne bi podnijele ni puno bogatije države od Hrvatske. Zato lokalnu upravu smanjuje i jedna Francuska, Njemačka ili Italija, a Europska unija preporuča radikalne reforme. Hrvatska politička elita ne želi čuti argumente. Tu užasnu neracionalnost i dalje moramo plaćati zbog očuvanja klijentelizma, prostora za uhljebljenje stranačkih kadrova.

   Damir Kajin je svojom čuvenom izjavom kako neće jedino on biti štupido i ostati bez povlaštene mirovine, nehotice opisao sebičnost, pohlepu i mizerni intelektualni doseg hrvatske politike. Važno je klanjati se pred oltarom hrvatskog boga štupida. Pred njim su sada pali i ustavni suci. Vođeni istim pitanjem. Zašto bi oni bili gori od Grčića ili Milanovića? Zašto bi bili – štupido.