Razina sigurnosti i ubojitosti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva podsjeća na stari ratni jugoslavenski film Partizanska eskadrila u kojem Bekim Fehmiu, Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić i Aljoša Vučković napadaju njemačke aerodrome, kradu im avione pred nosom, pale skladišta s gorivom i na kraju lete u nebo sretni i zadovoljni što su neprijatelju pred nosom oteli najskuplju i najmoderniju ratnu tehniku.

Bili su suludo hrabri i nevjerojatno uspješni u nemogućim pothvatima zato što je riječ o filmu, čistoj fikciji partizanskog akcića. 

   Po onome kako ih tretira državna vlast, hrvatski su piloti doista heroji nalik na one iz filma. Zbog iluzije o kontroli hrvatskog neba oni lete MiG-ovima u četvrtom desetljeću života, koji su odavno trebali završiti u starom željezu.

Nije bilo dovoljno upozorenje iz rujna 2010. godine kada su se dva hrvatska MiG-a 21 sudarila iznad Plaškog, piloti srećom preživjeli, jer su se uspjeli katapultirati, a krhotine aviona teško ozlijedile staricu koja je vadila krumpir u polju.

Samo zaslugom sreće i prisebnosti pilota Stanka Hrženjaka nitko u zadnjem padu MiG-a nije stradao. Čovjek je letio tehnički neispravnim avionom, doslovno je imao glavu u torbi obavljajući težak i riskantan posao opasan po život. U istom danu dva je puta imao isti problem sa stajnim trapom na dva različita aviona. Jedan je pao, drugi nije. Kao u pravoj partizanskoj eskadrili. 

  Već desetak godina hrvatske Vlade sustavno režu budžet Ministarstva obrane, ne pridržavaju se plana razvoja Oružanih snaga usvojenog u Hrvatskom saboru, a istovremeno odbijaju preuzeti odgovornost i donijeti dugoročne odluke i odgovore na pitanje može li Hrvatska uopće imati ratno zrakoplovstvo ili za to jednostavno nema novca.

Pokazalo se da prastari MiG-ovi ne mogu poslužiti niti za prigodno paradiranje hrvatskim nebom tijekom obljetnice Oluje. Zato i dogovor oko budućnosti ratnog zrakoplovstva, taj priželjkivani konsenzus bivših i sadašnjih lidera države u HDZ-u i SDP-u, predstavlja tek zakašnjelu reakciju za njihovu neodgovornost i nemar, za poigravanje ljudskim životima pilota na nebu i onih kojima bi hrvatski avioni mogli pasti na glavu.

Eventualna ostavka Ante Kotromanovića može biti njegov osobni čin preuzimanja političke odgovornosti, ali ne može prikriti katastrofalnu dugogodišnju nebrigu i spoznaju da Hrvatska već dugo nema kontrolu svog zračnog prostora.

Pitanje je samo koliko aviona treba pasti da se ta činjenica prizna, a državna politika dugoročno odredi spram zrakoplovstva kao elitnog i izuzetno skupog segmenta Oružanih snaga. 

  Okolnosti su se promijenile. Hrvatska je dio NATO-a, prijetnje i ugroze nema. Čak i da ima, kakve koristi od ovakvih pet MIG-ova od kojih je jedan neispravan, kao i od onih što tek trebaju stići iz Ukrajine, a stari su gotovo 40 godina? Opasniji su za pilote nego za potencijalnog neprijatelja. 

   Za male i siromašne države kakva je Hrvatska bolje je izdvajati za znanost, zdravstvo ili obrazovanje nego za vojsku. I to treba priznati, a ne trošiti milijarde kuna na stare, skupe i opasne borbene avione. Pa dugoročno razvijati zrakoplovstvo kao specifičan servis za pomoć u elementarnim nepogodama, humanitarne misije, za spašavanje ljudi ili prijevoz bolesnika.

Pa što ako ćemo imati samo helikoptere? Barem smo sigurni da nikada i nigdje, avioni s hrvatskim grbom, kupljeni novcem hrvatskih poreznih obveznika, neće bacati bombe. Neće nigdje nikoga gađati čak i ako NATO to bude tražio od nas. A to uopće nije loša spoznaja.