Svaka ideja u hrvatskom društvu o radikalnijim promjenama unaprijed je osuđena na neuspjeh. Zadnja je stigla jučer iz usta predsjednice Hrvatskih laburista Nansi Tireli, a tiče se uvođenja crkvenog poreza, kojeg laburisti namjeravaju predložiti ove jeseni u Hrvatskom saboru. Smatraju, sasvim utemeljeno, da građani trebaju imati pravo  odlučiti hoće li izdvajati novac za financiranje katoličke ili neke druge crkve ili to ne žele. Kao što je u većini drugih europskih država, bogatijima i bolje uređenima od Hrvatske. Ponovo govore o staroj temi revidiranja ugovora između Hrvatske i Svete Stolice, gdje hrvatska Vlada nije ništa učinila, a jamačno to neće ni pokušati. Iako bi trebala i iako bi za samu Katoličku Crkvu u Hrvatskoj bilo korisno pokazati spremnost na ustupke i solidarnost s građanima države, čiju je sudbina sve gora i gora.   Od svega neće biti ništa, laburisti objektivno nemaju šanse išta promijeniti. Moguće je da tek popravljaju vlastiti rejting, ali su svejedno sadržajno u pravu.

Jednako vladajući, ali ni HDZ, ne žele čuti za uvođenje preferencijalnog glasovanja na parlamentarnim izborima, za inicijativu udruge U ime obitelji Željke Markić, koja je također sadržajno utemeljena i pogođena. Isto traži i GONG, dio saborskih zastupnika, još neke manje stranke u Hrvatskoj. Društvo je šaroliko, naizgled nespojivo, ali je ideja dobra, jer bi birači dobili pravo glasati za ljude, a ne samo za stranačke liste, koje autokratski popunjavaju predsjednici stranaka uživajući u vlastitom apsolutizmu i unutarstranačkoj nedodirljivosti. Bila bi to svakako šansa za razvoj demokracije, za filtriranje najboljih ljudi neovisno o stranačkim bojama nakon čega bi i sastav neke buduće Vlade bio kvalitetniji. Ni to se vjerojatno neće dogoditi, sigurno ne do narednih parlamentarnih izbora. 

Primjera ima još. Dosad su najglasniji zahtjevi za promjenom skupog i neracionalnog teritorijalnog ustroja Hrvatske stizali iz Hrvatske udruge poslodavaca. Samo što apsolutno logičan argument da je neodrživo u tako maloj državi imati 575 općina, gradova i županija, političke elite uporno ignoriraju. Isto kao i vapaje Udruge Blokirani, koja uzaludno traži bilo kakvu zaštitu ili pomoć za 315.000 ljudi s blokiranim računom. Pritom je krajnje tragična politika lijeve i navodno socijalno osjetljive Vlade, koja je dvije i pol godine potrošila pokušavajući pomagati gospodarstvu, bankama u spašavanju rizičnih kredita, firmama i tajkunima kroz predstečajne nagodbe, a da svo to vrijeme baš ništa nisu napravili za sve veću vojsku blokiranih. Iako su to izbrisani ljudi, građani drugog reda i njihovi bivši i budući birači, čija su elementarna ustavna prava pogažena. 

Velike i dobre ideje dolaze od malih stranaka, udruga civilnog društva ili pojedinaca izvan vlasti.

A Zoran Milanović obilazi SDP-ove ogranke po Hrvatskoj i o bilo kojoj od nabrojanih tema najrađe ne bi rekao ni riječi. Ako bude doveden pred zid slušat ćemo beskrajna naklapanja o tome zašto se ovo ili ono ne može učiniti. Ništa bolje ne treba očekivati ni od Tomislava Karamarka.

Hrvatsko društvo postalo je talac demokratski izabranih diktatora, nevažnih čim prijeđu granice Hrvatske. Laž je da ne mogu ništa učiniti, jer dobrih ideja i prijedloga itekako ima, neovisno od koga dolaze. Sabotiraju ih i koče upravo najveće stranke, čija se dugoročna politika svodi na ambiciju zadržavanja vlasti, stolica i sinekura ili ugodno tavorenje u oporbi. U tome i leže uzroci duboke krize ne samo u Hrvatskoj. Demokraciju imamo. Ali su građani izbrisani. I nema ih tko čuti.