Kao da smo taj film već gledali. Obračun do zadnjeg metka između Jadranke Kosor i Ive Sanadera i repriza u izvedbi Slavka Linića i Zorana Milanovića. Ako je suditi po obračunu unutar HDZ-a i ovaj bi se SDP-ovski sukob mogao razriješiti na isti način. Da netko ostane bez svega i završi u zatvoru. 

   U svakoj donekle uređenoj demokraciji Linić bi već morao biti u DORH-u kao svjedok. Jer je ono što govori previše ozbiljno da bi se olako prešlo preko tako teških optužbi. Bivši drugi čovjek u Vladi je između ostalog rekao da je premijer praktično veleizdajnik, kao i da zlorabi vlastitu funkciju zbog interesa svoje rodbine i prijatelja. Povrh svega, nezakonito koristi tajne službe za obračun s neistomišljenikom u stranci i Vladi. Tako da se Hrvatska na toj temi vraća u vrijeme Ivića Pašalića kad je bilo sasvim normalno manipulirati tajnim službama, prisluškivati političare, gospodarstvenike, novinare, izrađivati im dosjee, zapisivati s kim pričaju, s kim se sastaju, za koga u stvari rade. I sve to fino koristiti poradi ucjena i ostvarenja osobnih i stranačkih interesa. Sjećamo li se tih vremena za koje smo mislili kako se više nikad neće vratiti? 

   Premijer Zoran Milanović tvrdi da njegova zlouporaba tajnih službi nije bila ni teoretski moguća, a Linić pak prikuplja dokumente s kojima će vlastite tvrdnje dokazati. Obojica su manje važni od činjenice da je integritet najvažnijih državnih institucija osakaćen. Nema razloga da itko u Hrvatskoj ima povjerenja u ovakvu Vladu, tajne službe ili Državno odvjetništvo. Integritet države je doveden u pitanje. S tim se nitko ne bi smio igrati, ali je stanje upravo suprotno. Gotovo da bi se moglo reći kako se Linić i Milanović fino zabavljaju. Pokazuju mišiće, pljuju se javno i čekaju stranačke sastanke na kojima će se nastaviti razračunavati. 

  Prokazuje se zlokobni kontinuitet klijentelizma i kleptokracije iz vremena Ive Sanadera. Ništa se nije previše promijenilo, smisao bavljenja politikom nije rad za opće društveno dobro i korist društva u cjelini, već raspolaganje milijardama kuna poreznih obveznika, koje treba raspodijeliti svojim prijateljima, rođacima i pouzdanicima. Upravo je takav model upravljanja prokazao Linić. Nije pretjerano nazvati stanje stvari državnim udarom. Puzajućim državnim udarom u kojem se već desetljećima državne institucije zlorabe i manipuliraju, a državne tvrtke služe kao bankomat za isisavanje novca u džepove odabranih. Ta definicija o bankomatu nastala je u vrijeme kriminala u cestogradnji, koji do danas nije procesuiran, niti ima naznaka da će se to dogoditi, ali je zato sigurno da ćemo se uskoro zadužiti za dodatnih 800 milijuna eura kako bi se silna šteta pokrila. 

  Bilo bi dobro kad bi Hrvatska imala Vladu, koja će se nakon jučerašnje vijesti o daljnjem padu BDP-a, sastati i izaći pred javnost s konkretnim mjerama, koje namjeravaju poduzeti kako bi se propadanje države u šestoj godini recesije, konačno zaustavilo. Hrvatska takvu Vladu nema, jer se ljudi zabavljaju sami sobom. Tko je veća špijunčina? Što radi premijerov brat kad mu dođe žuta minuta? Kome se više sviđaju mali biskviti, a kome čokolada iz Poljske? Koliko stvarno košta zemljište Spačve? Zašto je šogorica kreditno najsposobnija? To su danas najveća državna pitanja. Nije ni čudo što se Hrvatska nalazi u slobodnom padu. Sa sve većom vojskom siromašnih i nezaposlenih.