Lijepo je bilo vidjeti cijelu Hrvatsku jučer u Vukovaru, više od 50 tisuća ljudi predvođenih predsjednikom RH, predsjednikom Sabora i predsjednikom Vlade, dok je ministar obrane predvodio državno izaslanstvo u Škabrnji.

Iako nije, i ne treba postati jednim u nizu državnih blagdana, 18. studenoga izuzetno je bitan u našoj novijoj povijesti, ne samo na simboličkoj razini žrtve podnesene za slobodu. Vukovar nije samo ona točka otpora i stradanja koja je bila prekretnica za pobjednički nastavak Domovinskog rata već i posljednji dio hrvatskog teritorija vraćen u ustavnopravni poredak tri godine nakon »Oluje«. Oslobađajuća presuda Haškog suda Anti Gotovini i Mladenu Markaču neposredno uoči ove, 21. obljetnice, Vukovaru daje dodatni naboj i značaj koji bi mogao i morao postati još jednom prekretnicom za budućnost Hrvatske.

Upravo riječ budućnost, koju je izgovorio i Ante Gotovina stigavši u Zagreb, ključna je u ovom trenutku. Zato nikakvoj euforiji i trijumfalizmu nema mjesta, ako je rat možda i gotov, bitka za Hrvatsku, onu uljuđenu, tolerantnu, perspekitvnu i europejsku, još nije dobivena. Pokazali su to i oni koji su u svojoj besprizornosti i s kratkim spojem u glavi zviždali na Trgu bana Jelačića dok se general Gotovina zahvaljivao državnom vrhu, ne shvaćajući kako to što čine ne čine Josipoviću i Milanoviću, već upravo čovjeku kojeg su navodno došli pozdraviti!

Slično je i sporadično bilo i u Vukovaru. No oni koji su predvodili nikad brojniju kolonu nisu tamo došli sakupljati političke poene za neke sljedeće izbore, niti im je od Vukovara Verona bila preča, već reći istinu i o onome što se događalo u ratu i o ovom novom, mirnodopskom izazovu koji nas čeka ulaskom u Europsku uniju. A tamo nema lako ćemo, tamo za bandoglave postoji samo batina, tamo uspijevaju samo oni pojedinci i samo oni narodi koji se svojim znanjem, upornošću i idejama mogu natjecati s ostalima.

Hrvatska je u posljednji trenutak uspjela ostaviti teško breme ratnih zločina pred ulaznim vratima zajednice koja prolazi najteža iskušenja u svojoj povijesti i kojoj se sami moramo nametnuti kao čimbenik njezinog i svog napretka. Bilo kakav pokušaj povratka u prošlost i oživljavanja aveti i ideologija koje nisu kompatibilne sa standardima zapadnih demokracija, može nas jedino učiniti remetilačkim faktorom. Ako krenemo tim putem, više nikada nećemo dobiti priliku za popravni.

Ante Gotovina mnoge je iznenadio svojom mirnoćom, svojim riječima i pomno odabranim javnim istupima. Osim ispunjenja svog uzničkog zavjeta i pojavljivanja u Mariji Bistrici, nije otišao niti u Vukovar, niti u Škabrnju izbjegavši da njegova nesumnjiva popularnost zasjeni pijetet prema žrtvama. Time je pokazao ne samo mudrost, već i svoje dosljedno vojničko držanja koje nalaže najprije služiti drugima, a onda sebi. Njemu je, kao i u ratu, i danas na prvom mjestu Hrvatska i odbijanje da bilo kome drugome služi, da postane dio ushićene mase, da bilo tko na njemu stječe političke ili bilo kakve druge poene, donijelo mu je sigurno poštovanje velikog broja ljudi.

Za vjerovati je da će Ante Gotovina i ubuduće ustrajati na tome da ne postane mit i legenda, već ravnopravni građanin ove zemlje. Valjda će to shvatiti i oni koji ne shvaćaju da njemu zvižde, oni koji mu u ime vlastite slave ili nečiste savjesti nude početne udarce i besplatne nogometne utakmice.

Ante Gotovina je vrativši se u Hrvatsku upisao svoj password i svi oni koji žele biti s njim moraju učiniti isto. Budućnost.