Ako je prošlotjedna igra gluhih telefona između SDP-a i HDZ-a oko hrvatskog ulaska u EU 1. srpnja 2013. možda i bila razumljiva s obzirom na političko suparništvo, onda je sasvim nepotrebno bilo naknadno pojašnjavanje iz kruga vladajućih što je premijer Zoran Milanović htio reći kada je u Bruxellesu spomenuo riječ referendum.

Zaista, uz malu pomoć neupućenih novinara, javnost je mogla ostati zbunjena kakav to sada novi referendum, kada mu se, navodno, iščuđavaju i predsjednik RH Ivo Josipović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. I da taj referendum ne bi ostao Milanovićevom tajnom do samog kraja ovog našeg filmskog puta u EU, poput legendarnog pupoljka »Građanina Kanea« Orsona Wellesa, valja ga odmah razgolititi: Da, referenduma će biti!

I gdje se onda u svemu tome krije misterij pupoljka, pardon referenduma? Najprije u lavini paranoje kako nam je eto saveznik iz najtežih dana »Danke Deutschland« okrenula leđa, koju je u HDZ-ovim sanjkama dodatno htio obrušiti Andrej Plenković. Njegove optužbe da su nakon izbora provedene političke čistke kadrova te zato nećemo tako skoro u Europu, u Hrvatskoj bi se vidjele kao nedoraslo pišanje u pijesak.

Pljuckanje i denunciranje vlastite države u inozemstvu, u situaciji kada smo dodatno pod povećalom, o stvarima koje smo konsenzusom proglasili nacionalnim interesom, EU integracijama, ne može imati nikakvog opravdanja. Plenkovićevim istupom zgroženi su i novinarski doajeni takvih briselskih skupova koji ne pamte da se ikada s hrvatske strane govorilo protiv Hrvatske, bez obzira tko bio na vlasti a tko u oporbi. Stoga je Plenkovića za njegovo olajavanje trebao prozvati njegov predsjednik Tomislav Karamarko, ako još uvijek stoji iza odluka svojih prethodnika u HDZ-u, Sanadera i Kosor, a ne gladiti njega i Davora Stiera poput dva osobna pit bulla.

 I koliko god neki skakali s lanca, Hrvatska će 1. srpnja nakon dugog i mukotrpnog puta postati 28. članicom EU, jer u suprotnom to ne bi bio njezin problem već Europskog parlamenta koji je prije godinu dana podržao pristupanje, te problem 16 zemalja koji su to već ratificirale. Zato samo politički nepismen čovjek, ili onaj koji Milanovića smatra za idiota, može pomisliti da se njegovo spominjanje mogućeg referenduma odnosi na temeljni ugovor, na nešto što smo već izglasali. Možda bi Milanović zaista trebao usporiti, možda su neke njegove izjave prebrze, prenagle i najviše njemu štete, kao što je to jučer kod Stankovića primijetio dr. don Ivan Grubišić.

 No ono na što Milanović s pravom upozorava je činjenica da se EU pod teretom krize promijenila i ubrzano mijenja od onoga na što smo pristali i mi, ali i ostale članice. U Bruxellesu se radi punom parom na njezinoj budućnosti, donose se mnogobrojni akti, važe se svaka riječ, regulativa je sve sofisticiranija. Pa zašto onda referendum? Pa zato što krupne i ključne odluke koje se tiču i zadiru u naš suverenitet traže i ustavom predviđaju referendumsko izjašnjavanje. Ako to odlukom političke oligarhije svojedobno nije bio ulazak u NATO pakt, hoće li to biti, recimo, bankarska i fiskalna unija, o čemu se naveliko raspravlja? Ili politička federacija koju je prvi čovjek EU Barroso nedavno spomenuo tražeći široke ovlasti u svakom pogledu ne bi li se prevladala sadašnja i izbjegla neke buduće krize.

 I u tom grmu leži Milanovićev pupoljak. On već sada komunicira proeuropski, zato ga bolje razumiju u Bruxellesu nego u Zagrebu.