Počasni član Međunarodnog olimpijskog odbora u jednom je trenutku čak i zasuzio sjećajući se kako je upravo njegovim herojskim zaslugama Hrvatska postala članicom olimpijskog pokreta. Njegova sportska istina, kao i mnoge prethodne političke i životne istine ovog glumca i redatelja, samo su djelomično točne. Od mlađahne voditeljice nismo ni očekivali da provjerava točnost navoda osamdesetogodišnjeg lisca, baš kao niti od njegove prisavske katedrale duha u kojoj je dok je tamo stolovao proveo političku čistku nacionalno nepodobnih kadrova. 

    Da nije bilo tih suza sina razmetnoga, možda bismo sve sveli na ljudski razumljivu potrebu uljepšavanja vlastite biografije pri kraju života. Budući da su zbog Vrdoljaka mnogi osim s HTV-a otjeranih i marginaliziranih novinara i urednika, gorke suze lili, valja se podsjetiti što je, kako i za koga radio danas visokopozicionirani i dobro plaćeni počasni član MOO-a. Na stranu to što njegove priče o susretima s nekadašnjim predsjednikom olimpijske organizacije Juanom Antoniom Samaranchom odnosno Arturom Takačem u četiri oka nitko ne može potvrditi jer su pokojni, ali postoje još uvijek oni koji su Vrdoljakovo misionarstvo osjetili na vlastitoj koži. 

    Bliskost sa Samaranchom Vrdoljak je kapitalizirao svojim osobnim probitkom ne libivši se snishodljivo ulizivati tom moćniku i ispunjavati njegove nimalo moralne i vrijednostima olimpizma kompatibilne zahtjeve poput onoga da se Rijeka odrekne kandidature za Mediteranske igre. Iako je Samaranch obećao Vrdoljaku da će Rijeka dobiti MIR, to se nakon Tunisa nikada nije dogodilo unatoč tome što je naš Tonči toliko dobar i prisan bio s velikim Juanom. 

    Rijeku suza prolila je Rijeka, baš kao i splitski Riječanin Miloš Milošević koji nije otputovao na Olimpijske igre 1992. godine u Barcelonu. Razlog? Tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak izjavio je da poput Miće, potom svjetskog prvaka, može plivati i njegova baba. Je li suznome unuku baba bila toliko draga da je u njoj vidio Johnnya Weissmullera ili mrska Miloševićeva krvna zrnca, manje je bitno od činjenice da je Hrvatsku u Barceloni prije dvadeset godina predstavljao istinski Hrvat Herman Weiland na grlu »Dufy 2« koji je osvojio 72. mjesto u preponskom jahanju. 

    Pa da čovjek ne zaplače kada sluša i gleda Antuna Vrdoljaka u njegovom povratku na mjesto zločina, Hrvatsku televiziju. U trenutku kada je Hrvatska osvojila šest olimpijskih medalja, za male noćne razgovore bilo je i ugodnijih gostiju. Navikli na Vrdoljakove suze, ni ovoga puta neće nas raznježiti već razgnjeviti. 

    I sva sreća da plačljivci ne pišu povijest hrvatskog sporta već istinski šampioni.