Svakome će zasuziti oko čitajući potresnu ispovijest 46-godišnje Suzane Starčević, čiji je sin Sven preminuo u 14. godini od teške bolesti. Gotovo je nevjerojatno što je sve snašlo gospođu Starčević u životu, što je sve doživjela i preživjela, a još je nevjerojatnije koliko je snage i duha bilo u tom danas slomljenom ljudskom biću. 

    I nakon svega, umjesto da je okolina i društvo u kojem živi uznosi poput Majke Tereze, kao primjer bespoštednog žrtvovanja za bližnje, da obilazi škole i vršnjacima svoga sina prenosi neumrlu majčinsku ljubav i uči ih što je to uistinu bitno u njihovim životima, da majkama bolesne djece vraća nadu u njihovo ozdravljenje, Suzanu Starčević je država Hrvatska poslala na Zavod za zapošljavanje i osudila na bijedu! 

    Takva sudbina čeka i sve ostale majke njegovateljice ako uspiju preživjeti smrt svoje djece, jer su tim najtragičnijim događajem izgubile ne samo najvoljenije biće već i posao! Jer, u državi Hrvatskoj, majke njegovateljice za cjelodnevnu, cjelogodišnju i cjeloživotnu brigu o vlastitom djetetu bivaju »nagrađene« s 2.500 kuna mjesečno! 

    »Ne spavamo, nemamo godišnjih odmora ni vikenda, ne idemo na more, na izlete, u kino«, svjedoči Suzana Starčević koja je ostala i bez Svenovih 1.250 kuna invalidnine i 800 kuna dječjeg doplatka. I sada će, ako i kada uspije proći birokratske labirinte i srediti papirologiju, od države biti obeštećena prva tri mjeseca s 1.750 kuna naknade, a potom joj po slovu zakona pripada 875 kuna mjesečno, nedovoljnih i za plaćanje režija. 

    Dodajmo tome da majke njegovateljice svojoj maćehi državi štede golem novac, jer bi liječenje, zbrinjavanje i stručno osoblje potrebno za njegu njihove djece stajalo porezne obveznike višestruko skuplje. 

    I kako onda, kada obrišemo suze zbog Suzane, umaknuti provali bijesa što živimo u duboko nehumanom društvu koje svoje istinske heroje gazi i tlači gore od tragične sudbine šaljući ih na biro za zapošljavanje gdje nikada neće pronaći posao jer nemaju radnog iskustva i stvara od njih socijalne slučajeve? I kako biti i ostati normalan u tom okruženju koje ponižava ucviljene majke, a milosrdno je spram ratnih zločinaca, ubojica, uličnih i prometnih nasilnika koje velikodušno pušta na slobodu? 

    I nije samo usud ta zla kob što se sručila na život jedne žene. Ne poduzimajući ništa i gledajući sa strane svi smo mi krivi što se Suzana Starčević danas osjeća kao Pale sam na svijetu umjesto da bude ono što je: Majka Hrabrost.