Da, sirotinji treba kuraže. Jer su i inače izgubljeni. Već da ustanu u zoru, i za to u njihovu položaju valja imati hrabrosti. Ili da uzoru kakvu njivu, i to u ratu! Već i to što donose djecu na svijet pokazuje da imaju kuraže, jer ona nemaju nikakvih izgleda. Jedan drugome moraju biti krvnik… 

  Brechtove riječi i predstava »Majka Courage i njezina djeca« splitskog HNK u režiji Dušana Jovanovića događaj je koji u zemlji Hrvatskoj Anno Domini 2013. zaslužuje znatno više pažnje i publike od one preživjele teatarske. Ovu su izvedbu zaradili vidjeti svi oni koji čekićaju ćirilične ploče diljem Lijepe naše, bolje bi im bilo da svojim alatom sruše zidove kazališta i zavire u utrobu svojih frustracija. 

  Ne bi bilo loše neku od izvedbi upriličiti i na maksimirskom stadionu neposredno nakon što Joe Šimunić razgali publiku pokličima »Za dom spremni!«. Poželjno bi bilo na neko uprizorenje kolektivno pozvati članove referendumske inicijative »U ime obitelji«, pripadnike Grozda i Hrasta, sve one spermatozoide koji su se poslije hvalili »I ja sam bio embrij«. I sve one koji ih škrope, kade i blagosivlju. U stvari, cijela bi Hrvatska trebala stati u jednu kolonu koja bi vodila do pozornice na kojoj se daje »Majka Hrabrost«. 

 Na čelu bi trebao biti premijer Zoran Milanović pa vjerojatno više nikada ne bismo čuli da u Vukovaru »osim hrvatske kulture i bontona nije povrijeđen niti jedan zakon«. I predsjednik Ivo Josipović koji u zapletu cijele drame vidi neučinkovitost obavještajnih i sigurnosnih službi. I svi oni u njihovoj blizini koji ne čuju govor mržnje koji se orkestrira i ne vide krv koja se učestalo zaziva. 

  Jer, nisu put Milanoviću i Josipoviću u Vukovaru prepriječili nikakvi neotesani dripci zbog pomanjkanja kućnog odgoja, već oni koji ih ne priznaju kao vlast iako su legitimno izabrani. Štoviše, oni sebe samoproglašavaju jedinom pravom i mogućom hrvatskom državom i imaju sve više pobornika. A da se tako osjećaju i postavljaju, pomogli su im upravo Milanović i Josipović koji u svom međusobnom nerazumijevanju i javnim razmiricama ne žele vidjeti suštinu. A to je da se ulica valja pod njihovim prozorima i da oni ne znaju kako je zaustaviti. Pa im tepaju ili ih plaše tajnim službama iako su sami duha pustili iz boce. 

 Josipović je svojedobno kao predsjednik nakon oslobađanja Gotovine i Markača u odore vratio i sve generale koje je njegov prethodnik umirovio, jer su pokazali neskrivenu ambiciju baviti se politikom. Potom nije reagirao niti na ratne zastave kojima je samozvani Stožer u svojim začecima mahao na Trgu bana Jelačića, jasno pokazujući tko je tu sila. Potom je Milanović kao premijer s istima pregovarao dajući im na taj način politički legitimitet koji im ne pripada, a sada kada su doživjeli ono što je bilo lako predvidivo, posljednje atome i atribute svoje vlasti troše u međusobnim sukobima umjesto da provode zakone. 

  I kao da nitko ne vidi ili ne želi vidjeti što čeka Hrvatsku, osim Brechta, koji nas je zamolio da ne primamo ono što se stalno zbiva kao prirodno. »Jer, neka se ništa ne naziva prirodnim u ovo vrijeme krvavog meteža, naređenog nereda, planskog nasilja, obeščovječene čovječnosti…« I njegovog suvremenog interpreta Dušana Jovanovića koji i globalno vidi permanentno stanje rata koji »kad završi u Afganistanu, počinje u Iraku. Kada završi u Iraku, eto ga u Siriji. Ni jedan od tih ratova neće biti završen, trajat će vječno.« 

  Da, i u Hrvatskoj rat još uvijek ostaje naš najveći kulturni događaj. »Kupi mi, mama, jedan mali rat!«