Foto Denis LOVROVIĆ
Zato prvoprosinački referendum ne treba doživljavati tek kao legitimnu inicijativu skupa čudaka čiji je pravni doseg ograničen i čije su političke konotacije diskriminatorne, već kao politički i civilizacijski sraz koji Hrvatsku prvi put stavlja na kušnju kao proeuropsku zemlju otkako je članica EU
Može li jedan potpuno nepotrebni referendum, čiji put od početka nije bio popločan dobrim namjerama, na koncu ipak postati političkim pitanjem od prvorazrednog značaja?
Malo tko je štandove i prikupljanje potpisa inicijative »U ime obitelji« ispočetka doživljavao nečim ozbiljnijim od hira grupice poluanonimnih koji su na taj način željeli priskrbiti svojih pet minuta slave odnosno medijske pozornosti. No ono što valja respektirati više od sakupljenih 700 tisuća potpisa dvadeset dana prije nego li se izjasnimo jesmo li ZA ili PROTIV »za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca«, jesu polemike, rasprave i komentari u medijima i na društvenim mrežama.
Iz svega je naime razvidno da je sadržaj referenduma već odavno prerastao referendumsko pitanje, baš kao što se 1. prosinca nećemo izjašnjavati samo o tome što je ili tko obitelj, a još manje o manjinskim ili pravima LBGT osoba. Predsjednik Josipović i premijer Milanović već su se izjasnili da će izaći na referendum i glasati protiv, a zna se i tko je za. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko tako je jučer u Dubrovniku i njih dvojicu i sve one koji ne podržavaju »U ime obitelji« praktički izjednačio s agresorima devedesetih ističući da se »Hrvatska više ne napada oružjem već rastače na sve moguće načine«.
Ne pričinjaju se uzalud Karamarku definicija braka i zdravstveni odgoj poput srbočetničkih tenkova, baš kao što usijanim glavama ni ćirilićna slova nisu ništa manje opasna od granata. Jer, on je samo ministrant onih koji od njega žele napraviti prvog ministra, onih koji su već odavno shvatili da političku borbu ne mogu dobiti u parlamentu pa su osmislili i vode ulične akcije širokog spektra usmjerene na rušenje legalno izabrane vlasti. I čije je ciljeve najpreciznije i najsurovije definirao pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić propovijedajući o »zločinačkoj ideologiji trenutačnog režima.«.
Zato prvoprosinački referendum ne treba doživljavati tek kao legitimnu inicijativu skupa čudaka čiji je pravni doseg ograničen i čije su političke konotacije diskriminatorne, već kao politički i civilizacijski sraz koji Hrvatsku prvi put stavlja na kušnju kao proeuropsku zemlju otkako je članica EU. Zato odaziv i izlazak na referendum nije samo pitanje kolumnista, intelektualaca, manjinskih udruga, foruma, twitera i facebooka, već i političkih stranaka, jer njegov rezultat će njihovu sudbinu i rejting bitnije odrediti od lokalnih ili izbora za Europski parlament.
Jedini način da se poništi već sada potencijalnih 700 tisuća glasova ZA povratak iz prošlosti ribara naših duša koji su blagosiljali svaku HDZ-ovu vlast, pa i one zločinačke i lopovske, iznimno je visoka izlaznost. A ona je jedino moguća ako ovaj referendum ne shvatimo kao nepotrebnu ekshibiciju nedostojnu našeg angažmana i prisutnosti, već kao majku svih referenduma, izbore prije svakih sljedećih izbora.
I tu je Karamarko u pravu kada u definiciji braka vidi oružje, jer svima kojima je dosta rata nije dozvoljeno u ovoj referendumskoj bitki dezertirati. Ovo više nije samo nadmetanje lijevih i desnih, HDZ-a i SDP-a u borbi za četverogodišnju vlast, ovo nema veze s brakom, pederima i lezbama, ovo je nešto poput akcije stadion.
Gdje treba istupiti i glasno reći: Da, ja sam protiv toga da mi Valentin Pozaić postane tata a kamoli mama.